Zagrebačka kuća Hermana Bolléa

Ogledalo Bolléove NEORENESANSE

Kuća u Žerjavićevoj (Rainerovoj) 4 bogatom neorenesansnom dekoracijom na pročelju s alegorijskim prikazima vezanim uz likovnu umjetnost i umjetnički obrt ponajbolje je predstavljala svojeg autora, investitora i vlasnika, arhitekta Hermana Bolléa.

Napisali: dr. sc. Dragan Damjanović i dr. sc. Irena Kraševac
Snimio: dr. sc. Dragan Damjanović

Za urbanistički razvoj Zagreba u drugoj polovini 19. stoljeća presudno je donošenje Regulatorne osnove 1887. godine, prema kojoj se središte Donjega grada uokviruje trgovima zelenih površina, koji čine specifičan urbanistički projekt, zagrebačku Zelenu potkovu. Unutar Potkove planiran je pravilan raster ulica u smjeru sjever–jug i istok–zapad, dijelom već određen postojećim povijesnim komunikacijama, npr. Marofskom – Nikolićevom, danas Masarykovom i Teslinom ulicom, te Svilarskom, danas Preradovićevom ulicom. Na obodnim trgovima – perivojima podiže se reprezentativna arhitektura ustanova javne namjene: palača Akademije znanosti i umjetnosti, Kemijski laboratorij, Umjetnički paviljon, Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Hrvatsko narodno kazalište, dok se unutar Potkove prema načelu blokovske izgradnje grade stambene zgrade uglavnom privatnih investitora. Parcelacijom zemljišta potiče se izgradnja u slabo izgrađenom dijelu grada južno od Marofske ulice (danas Masarykove), a dotadašnje prizemnice i jednokatnice ustupaju mjesto reprezentativnijim višekatnicama, pri čemu ne prelaze tri, rjeđe četiri kata. Prema namjeni, dijele se na kuće za vlastito stanovanje, kuće za kombinirano stanovanje i najamne zgrade.

Blok stambenih zgrada koje omeđuju sa sjevera tadašnja Kukovićeva (danas Hebrangova), s juga Rainerova ulica (danas Žerjavićeva) i Trg G (danas Svačićev trg), s istoka Preradovićeva, a zapada Gundulićeva ulica pravilan je četverokut. Središnja parcela na južnom potezu – Rainerova (Žerjavićeva) broj 2 – do danas je jedina ostala neizgrađena, a prva kuća pokraj nje na broju 4 jedinstvenim pročeljem odudara od poprilično jednoličnih lica zagrebačkih ulica, kojima prevladavaju simetrične kompozicije s prozorima istaknutih arhitravom i ponekom profilacijom, rustikom u prizemlju i pojačanim krovnim vijencem.

Njezina bogata neorenesansna dekoracija na pročelju s alegorijskim prikazima vezanim uz likovnu umjetnost i umjetnički obrt ponajbolje je predstavljala svojeg autora, investitora i vlasnika, arhitekta Hermana Bolléa (Köln, 1845. – Zagreb, 1926.), jednog od utemeljitelja i dugogodišnjeg ravnatelja zagrebačke Obrtne škole i Graditeljske škole.

U Zagreb se Herman Bollé sa suprugom Marijom, rođenom Hoffer, doselio 1879., nakon sedam godina života i rada u Beču. Na kojim je lokacijama obitelj žijela prije gradnje palače u Rainerovoj ulici nije bilo moguće u potpunosti ustanoviti. Poznato je da 1883. unajmljuju stan u kući Adrowskyjevih u Bregovitoj (danas Tomićevoj) ulici broj 4, koji mu je pronašao biskup Strossmayer preko svoje nećakinje Albertine Unukić, udane Adrowsky. Nakon što je izgrađena Obrtna škola 1888., na toj je lokaciji bila i Bolléova adresa (Sveučilišni trg 8).

Najveći stan na prvom katu desno

Budući da nisu imali vlastitu djecu, Herman i Marija Bollé usvojili su treće dijete Hermanova brata Eduarda, kazališnog djelatnika koji je živio i radio u Berlinu: Hertu Elsu Mariju Bollé. Prema svjedočenju obitelji, Herta, rođena 20. travnja 1881., seli se u ranom djetinjstvu u Zagreb, gdje će s usvojiteljima, stricem i strinom, živjeti do udaje za Guida Soretića 1903. godine, nakon čega odlazi sa suprugom u Rumu u Srijemu. Vjerojatno su proširenje obitelji te materijalni napredak i nagnali Bolléa da 1898. započne gradnju vlastite kuće tada na južnom rubu Donjega grada u Rainerovoj ulici i to prema svojem nacrtu.

Gradnja ove stambene najamne zgrade trajala je malo manje od godinu dana. Građevna dozvola dodijeljena je 23. kolovoza 1898., a stambena 27. srpnja 1899. Gradnju je obavilo Građevinsko poduzetničtvo Greiner, Varonig i Meyer iz Jurišićeve 20 u Zagrebu. Pri dodjeljivanju stambene dozvole nije bilo velikih prigovora. Zatražene su samo manje preinake izvedenog stanja – ponajprije, da se udubljeni dio dvorišta ispred podrumskog stana proširi do stražnje fronte zgrade te betonira i dobro odvodi, zatim da se podrumski stan vratima potpuno odijeli od prilaza u podrum, a prilaz rasvijetli povećanjem prozora prema komori pokraj ku-hinje za pazikuću. Tražilo se i da se prilaz u podrum osigura umetanjem dvije prečke u svaki otvor koji vodi u njega te da se prozor stubišta kod ulaza na tavan tako napravi, da se ne da otvoriti.

U trenutku kad je zgrada završena u njoj se nalazilo sedam stanova. U podrumu je bio smješten jednosobni stan za pazikuću, s kuhinjom i izbom. U razizemlju, desno i lijevo od kolnog ulaza, nalazila su se dva trosobna stana, a na prvom i drugom katu po jedan četverosobni i jedan peterosobni stan. Svi su stanovi  imali  salone u pročelnom (južnom) dijelu te prostranu kuhinju, djevojačku sobu i kupaonicu u začeljnom (sjevernom) dijelu. Ukupno je na godišnjoj razini za sve stanove u kući trebalo platiti 71,40 forinti vodovodne pristojbe, što je za ono vrijeme bio znatan iznos. Većina stanova bila je namijenjena iznajmljivanju, što je trebalo omogućiti pristojan dohodak obitelji vlasnika. Na prvom katu desno najveći je i najreprezentativniji stan u zgradi, što navodi na činjenicu da je u  njemu stanovao prvi vlasnik – arhitekt Herman Bollé s obitelji.

Zgrada je ostala u vlasništvu Bolléovih do međuratnog razdoblja, a kada je promijenila vlasnika, nije se moglo pouzdano doznati. Pretpostavlja se da je na prodaju Bollé bio prisiljen jer je većinu imetka izgubio tijekom Prvoga svjetskog rata, kupovinom ratnih zajmova Austro-Ugarske, iako se ne može isključiti ni mogućnost da je njegova usvojena kći Herta Soretić poslije Bolléove smrti 1926. godine odlučila prodati kuću jer je s obitelji ostala živjeti u Rumi.

Bolléova kuća u Žerjavićevoj 4 pripada po rješenju pročelja skupini nesumnjivo najuspjelijih neorenesansnih stambenih palača u zagrebačkoj arhitekturi historicizma. Odabir neorenesanse mogao je biti uvjetovan i pokušajem prilagođavanja okolnim strukturama Donjega grada u kojem je taj stil potpuno dominirao, ponajprije u gradnji ustanova javne namjene u kulturi i obrazovanju, kao što su palača Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Kemijski laboratorij ili pak zgrada Obrtne škola i Muzeja za umjetnost i obrt – sve Bolléovi projekti.

Bez obzira na motive odabira ovoga stila, sigurno je kako se i u 1898. i 1899., kad se zgrada u Žerjavićevoj 4 gradi, Bolléova neorenesansa razlikuje od kasne neorenesanse voluminoznih pročelja graditelja Hönigsberga i Deutscha, kakva je u to vrijeme već posve dominirala zagrebačkom stambenom pa i javnom arhitekturom. Bollé se nadovezuje na bečku neorenesansu plitkih profilacija i jednostavnijih štukoukrasa u tradiciji Sempera i Hasenauera.

Projekt za zgradu sačuvan je među spisima Građevnog odjela zagrebačkoga Gradskog poglavarstva. Riječ je o projektu koji je u osnovnim crtama i ostvaren, iako realizirano rješenje pročelja pokazuje određene razlike u  odnosu na projektiranu situaciju. Osnovu raščlambe pročelja u donjim dijelovima čini rustika, s tim da su prozori na krajevima prizemnih stanova uokvireni nekom vrstom edikule. Glavni je portal blago istaknut u odnosu na ostatak pročelja. Nije realiziran u skladu s projektom iz 1898. – izostali su pilastri na stranama, bogato dekoriran arhivolt, kao i volute na vrhu. Realizirani je portal mnogo jednostavniji, zaključen u ključnom kamenu luka glavom Atene, božice umjetnosti i zanatstva, te na vrhu entablaturom. Bollé je na pročelju vlastite kuće primijenio superponiranje redova – raščlamba prizemlja je u toskanskom stilu, prvi kat je u  jonskom, a drugi u korintskom.

Prvi je kat ponajviše ostvaren u skladu s projektom – manje su promjene provedene samo pri izvedbi zona ispod prozora. Pročelje drugoga kata, ponajviše rješenje okvira prozora te raščlambe površina između prozora, prilično pak odstupa u odnosu na projekt, kao i raščlamba entablature na vrhu zgrade, koja je, posebice iznad lođa, riješena s mnogo više dekorativnih motiva nego što je isprva planirano.

Marelice i šljive u Bolléovu voćnjaku 

Osobito zanimljiv motiv na pročelju predstavljaju lođe kojima se prema uličnoj strani otvaraju bočne sobe stanova na prvom i drugom katu. Lođe su zatvorene trodijelnim arkadama, među kojima je središnja viša i šira od bočnih, dok su u donjemu dijelu ograđene betonskim stupićima – balustradom. Na prvom katu u vrhu lukova postavljene su konzole koje završavaju pod entablaturom s maskeronima, dok je entablatura iznad lođe drugoga kata bogato ukrašena dekrativnim vegetabilnim motivima, uglavnom cvijeća, vinove loze i hrastova lišća. Nad srednjom nišom lođe drugoga kata apliciran je grb s tri prazna heraldička polja, simbolima tri umjetnosti: arhitekture, slikarstva i kiparstva, koje odvaja kutomjer, jedan od simbola graditeljskoga zanata.

Arhitektonska plastika u kojoj se ponavljaju motivi lamberkena, lavljih glava i školjki također naglašava neorenesansne stilske karakteristike. Ovi dekorativni elementi karakteristični su za Bolléovu arhitekturu, a po oblikovanju i kvaliteti izrade upućuju na majstorske radove zagrebačke Obrtne škole, čiji je Bollé bio jedan od utemeljitelja i dugogodišnji ravnatelj. Modelaciju su vjerojatno izradili polaznici škole pod nadzorom tadašnjih nastavnika modeliranja i klesarstva, Dragutina Moraka i Ignjata Franza, te naravno, osobno Hermana Bolléa.

Unutrašnji prostor organiziran je tipično za najamne stambene zgrade u 19. stoljeću. Stubište je postavljeno u središnji dio kuće i osvijetljeno staklenim krovnim prozorom. Slično kao u Zlatnoj dvorani u Opatičkoj 10, stakleni je krov prema projektu trebao imati dvije opne – vanjsku, oblikovanu kao dvoslivni krov, te unutrašnju, oblikovanu kao zrcalni svod s kružnim otvorima. Nakraju je unutrašnje ostaklenje postavljeno na kasetirani i dijelom oslikani strop. Stubište je trebalo već prema projektu sadržavati ogradu od kovanog željeza, zidovi su trebali biti ukrašeni konzolama, a u prizemlju je Bollé postavio i stupove (prema projektu, korintske) od lijevanog željeza. Ograde od kovanog željeza sačuvane su u cijelosti na stubištu do danas. Iz stubišta se izravno ulazi u stanove. Kroz ulazna vrata stanova ulazi se u hodnike koji vode do većine prostorija u stanovima, što je bitna razlika u odnosu na uobičajeni raspored u stanovima toga doba, kad se iz ulaznog predvorja ili manjeg hodnika ulazilo u jednu sobu, a ostale su sobe u nizu bile međusobno povezane vratima. Uz uličnu stranu kuće smješteni su prostrani saloni, veći od 38 m², a manji od 23 m² do 27 m². Uz hodnik su grupirane kupaonice i toaleti te djevojačka soba („sluškinja“, kako piše na nacrtu) u lijevoj polovici zgrade, a prema dvorištu okrenute su

kuhinja, izba, soba za sluškinju u desnoj polovici zgrade te još po jedna soba. Iznimnost ove zgrade je do danas dijelom sačuvan dekorativni, uglavnom florealni i vegetabilni oslik na stropu kolnog ulaza, kao i na stropu i zidovima na vrhu stubišta. Dio izvorne dekoracije u unutrašnjosti kasnijim je intervencijama uništen. Zidovi stubišta izvorno su imali dekoraciju nalik onoj koja je sačuvana na vrhu stubišta – odnosno, bili su oslikani u imitaciji gradnje kamenom te su posebno bile naglašene niše i prozori na zidu. Dekoracija nalikuje tipičnim Bolléovim oslicima, npr. u mirogojskim arkadama i kasetama aule Muzeja za umjetnost i obrt, koja također nije sačuvana.

Ulazna vrata svih stanova u prizemlju te na prvom i drugom katu zgrade slično su riješena – bogato su dekorirana okovima od kovanog željeza postavljenima na drvenim i staklenim dijelovima. Okovi na staklenim dijelovima vrata ukrašeni su motivom hrastova lista, koji se javlja i u dekorativnom osliku, a i inače je čest u Bolléovu stvaralaštvu. Sastavni je dio kuće bio prostrani uređeni vrt na površini većoj od 1000 m², koji se pružao duboko u parcelu bloka prema sjeveru. Dvorište je odijeljeno od vrta jednostavnom zidanom i žičanom ogradom, a u vrt se ulazilo kroz vrata od kovanog željeza, pričvršćena na zidanim ciglenim stupovima s betonskim kapama. Vrt je bio podijeljen u četiri polja omeđena šljunčanim stazicama, a u sredini je bila rondela s perunikama. Veći dio ove zelene površine bio je voćnjak u kojem su još donedavno rasla stara stabla marelica i šljiva, što je evidentirano i u elaboratu Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Sve to upućuje na činjenicu da je Herman Bollé u središtu grada Zagreba kultivirao zelenu površinu koju je koristio kao voćnjak i jednostavni perivoj čije stazice upućuju na oblikovanje prema renesansnim vrtovima.

Raskoš sačuvana na fotografijama, zgrada propada

Fotografije sačuvane u ostavštini nasljednika obitelji Soretić (Ivana Rotova u Karlovcu, sina Bolléove unuke Marije Soretić, udane Rotov) svjedoče o tome kako je stan u kojem su živjeli Bolléovi u Žerjavićevoj 4 bio vrlo raskošno opremljen stilskim namještajem, umjetninama i grafikama. Grb, vjerojatno obiteljski, visio je u dnevnoj sobi, zajedno s ogledalom u rokoko okviru koji je, prema svjedočenju obitelji, Bollé uzeo s nekog oltara u zagrebačkoj katedrali. Od značajnijih komada stilskog namještaja na fotografijama se jasno uočava alt-deutsch ormar te tapecirani stolci ukrašeni vegetabilnim motivima. Vjerojatno je riječ o radovima učenika i/ili majstora Obrtne škole jer podsjećaju na komade namještaja kakvima je Bollé opremio nadbiskupsku rezidenciju u Zagrebu. Osobitom kvalitetom odlikovao se i stalak za posudu s cvijećem, također neorenesansni i, čini se, prema fotografiji, djelomično pozlaćen.

U uglu dnevne sobe nalazio se stojeći sat u drvenom kućištu, a donji dijelovi zidova sobe bili su prekriveni raskošnim ćilimima i tradicijskim tekstilom. Gornji dijelovi zidova bili su prekriveni tapetama ili dekorativnim oslikom, što se teško razabire na osnovi sačuvanih fotografija. Na zidovima su visjele brojne slike, odnosno reprodukcije. Uglavnom je bila riječ o mrtvoj prirodi i/ili pejzažu, pokojoj žanr-sceni te naravno, portretima obitelji do danas dijelom sačuvanima u obiteljskoj ostavštini u Rumi.

Oprema Bolléova stana, nažalost, nije sačuvana, a pitanje je i kakva će biti sudbina njegove kuće. Iako je riječ o jednom od najreprezentativnijih primjera stambene najamne zgrade u zagrebačkom Donjem gradu i kući graditelja koji je obilježio četiri desetljeća povijesti hrvatske arhitekture i umjetničkog obrta, trenutačno se zgrada nalazi u vrlo lošemu stanju. Pročelje uveliko propada, oslik u unutrašnjosti djelomično je uništen, ulazna vrata išarana su grafitima, kovani dijelovi nagrizeni hrđom, a činjenica da zemljište na istočnoj strani nije nikada izgrađeno ugrožava statiku kuće.

Stanje zgrade začuđuje tim više što su vrijednost kuće službe zaštite u Zagrebu i Hrvatskoj prepoznale još sredinom 1980-ih u vrijeme intenzivne revalorizacije historicizma kao stila i Bolléova opusa. Tada je kuća na adresi Ulica 8. maja 1945. broj 64 zaštićena Rješenjem o preventivnoj zaštiti spomenika kulture Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu (broj 03-UP/I-630/1), 11. srpnja 1986. Novo rješenje, prema kojem ova zgrada ima svojstvo pojedinačnog zaštićenog kulturnog dobra, izdala je Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske, 9. travnja 2003. U ljeto 1999. pojavio se prijedlog Francuskog veleposlanstva u Zagrebu da se kuća adaptira u njihovo novo sjedište. Veleposlanstvo je preko Ministarstva vanjskih poslova kontaktiralo Ministarstvo kulture koje je pak proslijedilo molbu Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture. Čini se da je ovaj plan propao jer se u dvorištu ulične zgrade namjeravala sagraditi nova građevina. Naime, Gradski je zavod neposredno nakon dopisa organizirao pregled vrta i popisivanje vrijednih primjeraka raslinja, očito s namjerom da se zaštiti i ta površina, a ne samo zgrada. Spomenutim rješenjem iz 2003. park je doista zaštićen zajedno sa zgradom, čime je prepoznata ova vrijedna i iznimna cjelina unutar donjogradskih blokova. Početkom 2000-ih nekoliko su puta obavljeni manji popravci na zgradi: 2001. akademski kipar Nikola Bolčević popravio je zaglavni kamen s likom Atene, iste je godine saniran i dio pročelja, a 2003. krov. Čini se da tada radovi staju i započinje propadanje zgrade, koje traje do danas. Ovaj zaštićeni spomenik kulture treba najhitniju obnovu u skladu s konzervatorskim propisima, a Grad Zagreb trebao bi se odužiti svojem slavnom graditelju barem postavljanjem spomen-ploče na pročelju.