Napisala: Nada Bezić
Foto: Arhiv HGZ
Gjurom Eisenhuthom bio je svestrani glazbenik koji je imao uspješnu karijeru u Zagrebu u doba Ivana Zajca, najvažnijeg hrvatskog glazbenika posljednjih desetljeća 19. stoljeća. Obojicu je vezivalo iskreno prijateljstvo; i dok je Zajc umro kao časna starina, hvaljen i slavljen od cijele nacije, Eisenhuth je umro u naponu snage, u pedesetoj godini života, da bi danas bio široj javnosti potpuno nepoznat.
Otac glazbenika Gjure Eisenhutha bio je istoimeni stolar, ugledni zagrebački građanin, koji je imao radionicu u Kamenitoj ulici, a njegov se portret, kao i vitrina koju je izradio, mogu vidjeti u stalnom postavu Muzeja grada Zagreba. Mali Gjuro rodio se na Božić 1841. godine, a njegov mlađi brat Josip, kasnije također istaknuti glazbenik, tri godine kasnije. Obojica su polazili glazbenu školu Hrvatskoga glazbenog zavoda, tada jedinu javnu glazbenu školu, na kojoj će kasnije i sami predavati – Gjuro violinu, a Josip violončelo. Gjuro je dobio poduku iz violine od učitelja Antuna Švarca, a pjevanje i teoriju učio je kod Vatroslava Lichteneggera, najpoznatijeg kao autora prve obradbe hrvatske himne čiju je melodiju skladao Runjanin. Nakon šestogodišnje glazbene škole Eisenhuth se usavršavao u Beču kod uglednog glazbenika Antona Storcha.
Kako piše Antun Goglia, Eisenhuthov prvi i dosada jedini temeljiti biograf, ovaj je glazbenik bio uistinu mnogostran. „Ne samo, da je bio vrlo plodan kompozitor, već i izvrstan violinista i organista, dobar učitelj glazbe, spretan i okretan dirigent orkestra i vrstan ravnatelj pjevačke družine. Poimence se očitovao kod svake prilike njegov dar za korektrno shvaćanje tuđih djela. On je bio i vrlo zaposlen. U Zagrebu gotovo nije bilo koncerta, kod kojega ne bi on sudjelovao“.
Gjuro Eisenhuth započeo je karijeru tako što je osnovao vlastiti orkestar – bilo je to vrlo hrabro i poduzetno za jednog dvadesetgodišnjaka. Za svoj je orkestar skladao brojne plesne skladbe iz žanra koji je tada bio popularan, a uključivao je valcere, polke, polke mazurke, četvorke (quadrille) i sl. Kako piše Goglia, „vesela plesna glazba, koju je onda gajio Eisenhuth i neke Straussove crte na njegovom licu, sve to je doprinijelo, da su ga mnogi Zagrepčani nazivali: Zagrebački Strauss.“ Eisenhuth se iskazao i kao dirigent drugih orkestara u Zagrebu, primjerice orkestra Hrvatskog pjevačkog društva „Kolo“ (taj je orkestar djelovao 1870-ih godina) i kazališnog orkestra. Imenovan je dirigentom zagrebačkog kazališta 1. listopada 1881., dakle na početku kazališne sezone. Zanimljivo je da je nastupio već istoga dana, kada je stao za dirigentski pult na prvoj izvedbi Verdijeve Aide u Zagrebu.
U doba Eisenhuthove najveće aktivnosti, od 1861. do smrti 1891., u Hrvatskoj je bilo razdoblje procvata zborskog pjevanja, pa se Eisenhuth posvetio i toj glazbi: kako skladanjem prigodnih zborova za brojna pjevačka društva, tako i preuzimanjem dužnosti zborovođe. Kraće vrijeme bio je zborovođa nekoliko zagrebačkih pjevačkih društava, kao što su to bila društva „Sloboda“,“Merkur“ i „Hrvatska lira“, no najznačajnija je Eisenhuthova suradnja s Hrvatskim pjevačkim društvom „Kolo“. Antun Goglia o tome piše: „Nije bilo u to doba koncerta ili priredbe ‘Kola’, a da se ne bi izvela koja Eisenhuthova kompozicija, da nije on sudjelovao kao solo violinist ili član komorne glazbe“. Društvu „Kolo“ Eisenhuth je posvetio niz zborskih skladbi, a za zabavne večeri „Kola“ pisao je prigodne šaljive kompozicije, pa tako i kratku parodiju Hamleta s naslovom Tiburtio i Žužalina, iliti kažiprst providnosti, oliti čudnovate posljedice tuge, jako žalostna romantična opera, destilirana u jedan čin.
Gjuro Eisenhuth podučavao je violinu, isprva privatno, a od 1876. do smrti na školi Glazbenog zavoda. Bio je privatni učitelj Franje Krežme i može se sa sigurnošću reći, da je Eisenhuthova zasluga što je Krežma postao jedan od naših najboljih violinista svih vremena. Svestrani Eisenhuth bio je i učitelj pjevanja na zagrebačkim školama. Za svoje je učenike priredio školsku pjesmaricu s naslovom Napevi cerkvenih pesama što no se (…) u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji pjevaju. Prema Antunu Gogli, Eisenhuth je i autor priručnika s naslovom Vježbe i poduka u pjevanju; radilo se o rukopisu kojemu se danas, nažalost, ne može ući u trag.
Jedan segment priče o Gjuri Eisenhuthu ne može se zadovoljavajuće rekonstruirati, a to je njegova djelatnost kao komornog muzičara (violinista) u zagrebačkim glazbenim salonima, među koje se ubrajao i njegov vlastiti dom. Posebnost toga razdoblja, dakle druge polovice 19. stoljeća, jest da su zajedno muzicirali, pa čak i nastupali profesionalni muzičari i amateri, poput povjesničara Vjekoslava Klaića koji je svirao violu. Nažalost znamo tek poneko ime iz tog kruga kućnog muziciranja, a o njihovom repertoaru nam povjesničari nisu ostavili dovoljno podataka.
Valja istaknuti i Eisenhuthovo djelovanje u crkvi sv. Marije na Dolcu, jer se njegovim glazbeničkim vještinama, skladanju, dirigiranju i sviranju violine, mora dodati i sviranje orgulja. Štoviše, crkva sv. Marije kao da je Eisenhuthu bila još jedna baza u kojoj je redovito nastupao, pa čak i oformio zbor i malen orkestar. Katolički list je 1872. zabilježio da je u crkvi sv. Marije „svakog blagdana lijepo pjevanje, a skladbe njegove i zborovi zaslužili su obćenitu pohvalu.“
Uz sve navedene dužnosti i preuzete obveze, kao i uz obiteljski život, Eisenhuth je uspio naći vremena i za skladanje te je ostvario impozantan opus od 220 skladbi, u rasponu od solo popijevaka i zborova, preko orkestralnih, uglavnom plesnih skladbi, do dviju opera. Za svoj operni prvjenac s naslovom Sejslav ljuti, Eisenhuth je odabrao libreto Franje Žigrovića Pretočkog. Opera je bila praizvedena 1878., dvije godine nakon Zajčevog Zrinjskog, i ubrzo je, nakon samo devet izvedaba, izgubila bitku s mnogo kvalitetnijim Zajčevim glazbeno-scenskim djelima.
Kada je Gjuro Eisenhuth umro u proljeće 1891. godine, tadašnji je glazbeni Zagreb izgubio čovjeka koji je duboko bio prisutan u mnogim segmentima glazbenog života. U nekrologu objavljenom u dnevnom listu Obzor pisalo je: „S Eisenhuthom nestalo je pravog hrvatskog glazbenika, koji je sav svoj rad i svoj liepi talenat posvetio hrvatskoj glazbi, a njemu se dobrim dielom ima zahvaliti onaj življi pokret, koji je posljednjih godina na tom polju nastao.“
U drugoj polovici 20. stoljeća činilo se da je opus Gjure Eisenhutha zaboravljen, a onda je, prije petnaestak godina, jedan njegov dio na čudesan način oživljen. Knjižnica Hrvatskoga glazbenog zavoda dobila je 2002. godine skladateljevu ostavštinu od Eisenhuthovih praunuka, braće Branimira i Mladena Raca. U njoj se nalazio niz partitura šaljivih kratkih opereta, a među njima je bila i opereta-parodija s naslovom Otelo – mletački crnac iz Venecije. Ta je skladba nastala u okviru šaljivog kluba „Kvak“, jedinstvene pojave u građanskom Zagrebu od 1870-ih godina do početka Drugog svjetskog rata. Osnovni je cilj kluba „Kvak“ bila zabava uz profinjeni humor, dok su političke i vjerske teme bile zabranjene. Članovi su bili isključivo muškarci, uglavnom pripadnici viših slojeva, imućniji građani i umjetnici. Eisenhuth nije bio član „Kvaka“, ali je za njih skladao po potrebi, kao što je to, uostalom, činio i Ivan Zajc. Dakako, trebalo je Eisenhuthovu operetu iz 1884. godine prilagoditi današnjici što je uspješno napravio skladatelj Silvio Foretić. Takav obnovljeni Otelo, u poluscenskoj izvedbi, privukao je mnoštvo publike u Hrvatski glazbeni zavod, a nešto kasnije prikazan je i u kazalištu „Komedija“.
Čini se kao da ostavština Gjure Eisenhutha trajno privlači i muzikologe i muzičare. Rukopise njegovih skladbi – njih gotovo 200! – popisali su prije nekoliko godina u okviru seminarskog zadatka na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije studenti Sara Ries i Tomislav Fašaić. Nakon toga se Sara Ries prihvatila popisivanja naizgled marginalnog dijela ostavštine, albuma s fotografijama i razglednicama uglavnom iz kraja 19. stoljeća i prva dva desetljeća 20. stoljeća, te je o tome objavila i članak u muzikološkom časopisu Arti musices.
Našlo se je rješenje i za oživljavanje Eisenhuthove glazbe: ako već njegovi plesovi za salonski sastav orkestra nisu privukli naše orkestre, koji na prigodnim božićno-novogodišnjim koncertima izvode mahom djela članova obitelji Strauss, onda je trebalo te skladbe obraditi za one koji su željeli izvoditi izvornu hrvatsku salonsku glazbu, a to je Gudački kvartet Sebastian. Odabrane skladbe za gudački je kvartet obradio Felix Spiller, objavila ih je Hrvatska udruga orkestralnih i komornih umjetnika, a zabilježeni su i na nosaču zvuka.
Kruna svega je digitalizacija cjelokupne ostavštine Gjure Eisenhutha, koju je Hrvatski glazbeni zavod obavio 2024. i 2025. zahvaljujući sredstvima Ministarstva kulture i medija te je dostupna na portalu eKultura. Tijekom rada na tom projektu pokazalo se da dio ostavštine pripada zapravo Gjurinoj kćerki Miciki (Mariji) Eisenhuth (1881-1971), koja je nastupala i kao pijanistica i kao harfistica. Osobito se ističu njezini albumi razglednica, koji plijene pozornost zanimljivim motivima, pa ćete u njima pronaći primjerice motive starog Zagreba. I Micikina sestra Lujza (Vjekoslava) Eisenhuth (oko 1867 – 1925) je bila glazbenica, podučavala je klavir i povremeno nastupala.
Grad Zagreb se Gjuri Eisenhuthu odužio imenovavši jednu ulicu po njemu. Riječ je o ulici u četvrti u kojoj su ulice imenovane prema glazbenicima i dramskim umjetnicima, između Petrove i Maksimirske ulice. A posljednje počivalište Gjure Eisenhutha na Mirogoju krasi mali anđeo s lirom, tim univerzalnim simbolom glazbe. Spomenik je postavilo Hrvatsko pjevačko društvo „Kolo“ svojem zborovođi 1893. godine, pa je to rijedak primjer nadgrobnog spomenika na Mirogoju koji je star više od 130 godina.
