Tekst: Maximilian Esterházy de Galántha
Fotografije: Muzej grada Zagreba
Vladimir Arko pripada među najznačajnije predstavnike zagrebačkoga poduzetništva i industrijskoga razvoja prve polovice 20. stoljeća. Njegovo ime vezano je uz razdoblje u kojem se Zagreb postupno preobražavao iz pretežito trgovačkoga i upravnoga središta u grad razvijenije industrijske proizvodnje, financijskih ustanova i profesionalnih gospodarskih organizacija. Industrijalac, ekonomist, organizator gospodarskih institucija i publicist, Arko je djelovao na sjecištu privatnoga poduzetništva i javnoga gospodarskog života. Od obiteljske trgovine vinom razvio je razgranat industrijski sustav koji je obuhvaćao proizvodnju alkoholnih pića, špirita, kvasca, kemijskih proizvoda i emajliranoga posuđa. Istodobno je sudjelovao u osnivanju Zagrebačke burze, predvodio Trgovačko-obrtničku i Industrijsku komoru, zastupao interese industrijalaca te sustavno pisao o gospodarskim i ekonomskim pitanjima. Hrvatska tehnička enciklopedija zbog toga ga određuje kao jednoga od najznačajnijih zagrebačkih industrijalaca prvih desetljeća 20. stoljeća.
Arkov život osobito je zanimljiv jer pokazuje razvoj hrvatskoga poduzetništva iz tradicionalnoga obiteljskog trgovačkog poslovanja prema modernom industrijskom kapitalizmu. Njegova generacija više nije mogla računati samo na trgovačku spretnost, poznavanje lokalnoga tržišta i obiteljske poslovne veze. Industrijska proizvodnja zahtijevala je tehnološko znanje, međunarodne kontakte, kapital, kvalificiranu radnu snagu, organiziranu distribuciju, suvremeni marketing i sposobnost djelovanja unutar sve složenijega bankarskog i regulatornog sustava. Arko je upravo na tim područjima pokazao sposobnost zbog koje je tijekom međuratnoga razdoblja postao jednom od središnjih osoba zagrebačkoga gospodarskog života.
Od zagrebačke trgovačke obitelji do industrijalca
Vladimir Arko rođen je u Zagrebu 16. rujna 1888. godine. Potjecao je iz ugledne trgovačke obitelji čija je gospodarska djelatnost bila povezana s proizvodnjom i veletrgovinom vinom i alkoholnim pićima. Njegov otac Mijo Arko vodio je obiteljsko poduzeće osnovano još 1867. godine, pa je Vladimir odrastao u sredini u kojoj su trgovina, proizvodnja i poduzetništvo predstavljali sastavni dio obiteljskoga života.
Obrazovanje mu je bilo izrazito praktično usmjereno prema potrebama budućega gospodarstvenika. U Zagrebu je završio realnu gimnaziju i Trgovačku akademiju, potom je u Klosterneuburgu kraj Beča pohađao Višu školu za enologiju, a prema Hrvatskom biografskom leksikonu školovao se i u agrarnoj školi u San Micheleu u Italiji. Takav obrazovni put nije bio slučajan. Obuhvaćao je trgovačko-ekonomska znanja, poznavanje poljoprivredne proizvodnje, vinarstva i tehnoloških procesa koji su činili osnovu obiteljskoga poslovanja.
Arko je stoga pripadao novomu tipu poduzetnika koji se od tradicionalnoga trgovca razlikovao formalnim stručnim obrazovanjem i znatno većim oslanjanjem na tehnologiju. Upravo se ta kombinacija trgovačke tradicije i tehničke modernizacije poslije pokazala presudnom. Kada je preuzeo obiteljsko poslovanje, nije ga nastavio samo u postojećem obliku, nego ga je počeo sustavno širiti prema različitim industrijskim granama.
Od 1915. samostalno vodi poduzeće, a 1916. osniva tvrtku za veletrgovinu domaćim i inozemnim proizvodima. Već sljedeće godine poslovanje reorganizira pod vlastitim imenom u poduzeće za proizvodnju likera, konjaka, rakije, žeste, pjenušca, bezalkoholnih pića i bačava. U sljedećim godinama nastaju nove proizvodne cjeline: tvornica špirita i kvasca 1918., tvornica bačvi 1921., proizvodnja emajliranoga posuđa 1928. te tvornica etera i kemijskih proizvoda 1932. godine. Pogoni su opremani suvremenim strojevima, a 1937. Arko je svoje poduzeće pretvorio u dioničko društvo u kojem je zadržao većinski vlasnički položaj.
Ta kronologija otkriva bit njegovoga poduzetničkog modela. Arko je izgradio uspjeh na postupnoj integraciji proizvodnje. Uz alkoholna pića razvijao je špirit, kvasac, kemijsku proizvodnju i ambalažu, a potom se uključio i u metalnu industriju. Time je nastojao nadzirati veći dio proizvodnoga procesa, smanjiti ovisnost o vanjskim dobavljačima i raspodijeliti poslovni rizik na više industrijskih grana.
Industrijski Zagreb i Arkove tvornice
Posebno mjesto u njegovoj ostavštini ima industrijski kompleks na istočnom rubu tadašnjega središnjeg Zagreba, na prostoru između današnjih Vlaške, Šubićeve, Martićeve i Derenčinove ulice. Taj prostor važan je za povijest grada jer dokumentira razdoblje u kojemu se industrijska proizvodnja još uvijek razvijala neposredno uz stambeno i trgovačko tkivo grada, prije stvaranja velikih perifernih industrijskih zona.
Arko je još tijekom 1910-ih ondje započeo intenzivnu gradnju proizvodnih pogona, a u njihovom je arhitektonskom oblikovanju sudjelovao i Ignjat Fischer, jedan od vodećih zagrebačkih arhitekata svojega vremena. Industrijski sklop nije bio rezultat jednoga građevinskog zahvata, nego višegodišnjega širenja u skladu s rastom proizvodnje. Hrvatska tehnička enciklopedija navodi da je Arko već 1916. počeo izgradnju kompleksa na prostoru između današnje Šubićeve, Martićeve, Derenčinove i Vlaške ulice te da su najvažnije njegove dijelove projektirali Fischer i njegovi suradnici.
Ovdje se osobito dobro vidi kako gospodarska povijest postaje dijelom povijesti arhitekture i urbanizma. Arko nije samo proizvodio robu; njegova su ulaganja fizički mijenjala grad. Rafinerije, pogoni za alkohol, tvornica kvasca, skladišta, radionice i kasnija emajlirnica oblikovali su čitav urbani blok. Dio toga kompleksa danas se vrednuje upravo kao baština zagrebačke industrijske arhitekture.
Za razumijevanje povijesti Zagreba ta je činjenica važna. Grad nije postao moderan samo izgradnjom reprezentativnih trgova, kazališta, banaka i stambenih palača. Jednako je važan proces stvaranja industrijskih pogona, električne infrastrukture, tvornica, skladišta i radničkih prostora. Poduzetnici poput Arka bili su neposredni nositelji toga drugoga, manje reprezentativnog, ali gospodarski presudnog dijela modernizacije.
Arko-emajl i širenje izvan prehrambene industrije
Ulazak Arka u proizvodnju emajliranoga i pocinčanoga posuđa predstavlja važan pokazatelj diverzifikacije njegova poslovanja izvan prvotne obiteljske specijalizacije. Tvornica, osnovana 1928. godine pod nazivom Arko-emajl, poslije poznata kao Gorica, postupno je razvijala proizvodne kapacitete, pa su do 1930. izgrađene emajlirnica i talionica emajla. Iste je godine objavljen katalog s čak 738 proizvoda od emajliranoga i pocinčanoga lima, uključujući proizvode namijenjene kućanstvima i gospodarstvu.
Razvoj Arko-emajla svjedoči o širenju Arkovih poslovnih interesa prema proizvodnji standardiziranih proizvoda namijenjenih širokom potrošačkom tržištu, čime se njegovo poduzetništvo udaljilo od proizvodnje luksuznih proizvoda, poput likera i pjenušaca. Istodobno, poduzeće je predstavljalo primjer razvoja moderne industrijske proizvodnje u Zagrebu, utemeljene na primjeni složenijih strojeva i tehnoloških postupaka te proizvodnji u velikim serijama. Takav je model odgovarao Arkovu shvaćanju industrijalizacije, prema kojemu su suvremena tehnologija, velika proizvodnja i odgovarajuća primanja radnika predstavljali ključne pretpostavke konkurentne i razvijene industrije.
Od privatnoga poduzetnika do gospodarskoga organizatora
Arkov utjecaj nadilazio je vlastita poduzeća, a tijekom međuratnoga razdoblja postao je jedan od ključnih organizatora gospodarskoga života Zagreba i tadašnje države. Bio je među osnivačima Zagrebačke burze 1918., predsjednik reorganizirane Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu od 1923. do 1928., a na njegov je poticaj 1924. u Beogradu održan prvi kongres privrednika tadašnje države. Godine 1931. izabran je za predsjednika Zemaljskog saveza industrijalaca u Zagrebu, 1933. za predsjednika Centralne industrijske korporacije u Beogradu, dok je 1939. postao prvi predsjednik samostalne Industrijske komore u Zagrebu.
Ove dužnosti potvrđuju da je Arko zastupao interese širega industrijskog sloja, posredujući između proizvođača, državnih vlasti, banaka i drugih gospodarskih sektora u pitanjima kreditiranja, carinske i zaštitne politike, plaća, izvoza i gospodarskoga zakonodavstva. U uvjetima međuratne Jugoslavije, obilježene neravnomjernim gospodarskim razvojem, industrijskom Zagrebu bili su potrebni tržišta, kapital, prometne veze i institucionalna zaštita. Arko je stoga zagovarao model u kojemu je privatna industrija trebala biti organizirana i sposobna sustavno zastupati svoje interese pred državnom upravom.
Industrijalac koji je pisao o gospodarstvu
Važna, i danas slabije poznata, dimenzija Arkova djelovanja bila je njegova ekonomska publicistika. Objavljivao je članke i rasprave u stručnim i dnevnim publikacijama, među kojima su Bankarstvo, Zagreber Tagblatt, Industrijski pregled, Jugoslovenski Lloyd, Privredni pregled, Trgovac i Industrijska odbrana, te zasebne tekstove o državnim zajmovima, gospodarskoj politici, radu komora i položaju industrijskih radnika. Time se potvrđuje kao ekonomski praktičar koji je iskustva industrijske proizvodnje nastojao teorijski artikulirati, usredotočujući se na pitanja bankarskoga kapitala, industrijskoga financiranja, odnosa države i privatnoga sektora, radničkih nadnica, proizvodnje i gospodarskoga razvoja.
Posebno je značajno njegovo zanimanje za radničke nadnice i zarade u industriji, što upućuje na svijest o povezanosti produktivnosti, kvalificirane radne snage, kupovne moći i socijalne stabilnosti, iako ga to ne čini socijalnim reformatorom u modernom smislu. Arko je tako pripadao generaciji industrijalaca koja je zagovarala profesionalizaciju ekonomske kulture, u kojoj su se poslovne odluke trebale temeljiti na statistici, tržišnoj analizi, bankarskim odnosima i dugoročnom planiranju, a ne samo na trgovačkoj intuiciji.
Modernizacija proizvodnje i kultura promidžbe
Njegov odnos prema modernizaciji nije bio ograničen na tvorničke strojeve. Arko je dobro razumio važnost tržišne prezentacije proizvoda i suvremenoga vizualnog identiteta. Hrvatska tehnička enciklopedija posebno navodi njegovo ulaganje u oblikovanje naljepnica i promidžbu proizvoda.
To je zanimljivo u kontekstu međuratnoga Zagreba, u kojem se paralelno s razvojem industrije razvijala i moderna reklamna grafika. Ambalaža, etiketa, plakat i novinski oglas postajali su sastavnim dijelom tržišne konkurencije. Industrijski proizvod više nije bio određen samo uporabnom ili okusnom kvalitetom; morao je imati prepoznatljivo ime i vizualni identitet.
Arko je surađivao s umjetnicima i grafičkim oblikovateljima, čime se njegovo poduzetništvo približavalo modernomu shvaćanju dizajna kao dijela industrijske proizvodnje. Taj je aspekt osobito važan za razumijevanje šire kulture zagrebačke modernizacije: industrija, arhitektura, grafički dizajn i marketing nisu se razvijali odvojeno, nego su postajali dijelovima iste urbane gospodarske kulture.
Arko kao naručitelj arhitekture
Jednako je značajan njegov odnos prema arhitekturi. Za svoje industrijske pogone angažirao je Ignjata Fischera, a obiteljsku kuću na zagrebačkom Gornjem gradu poslije je projektirao Alfred Albini. Hrvatska enciklopedija među Albinijevim značajnim djelima izrijekom navodi kuću Arko u Basaričekovoj 24, ostvarenu 1940. godine.
Ta naručiteljska djelatnost govori o kulturi zagrebačke gospodarske elite između dva rata. Uspješan industrijalac nije ulagao samo u tvornički kapacitet nego i u kvalitetnu arhitekturu. Angažman Fischera i Albinija, dvojice vrlo važnih imena hrvatske arhitekture različitih generacija, pokazuje da je Arko arhitektonsku kvalitetu doživljavao kao sastavni dio poslovnoga i društvenog identiteta.
Industrijski kompleks posebno je vrijedan jer povezuje poduzetničku i arhitektonsku povijest Zagreba. Današnja vrijednost ostataka nekadašnjih pogona nije samo u tome što podsjećaju na jednu tvrtku. Oni svjedoče o fazi razvoja grada u kojoj je moderna industrija postala dovoljno gospodarski moćna da stvara prepoznatljivu arhitekturu.
Kolekcionarstvo, knjiga i mecenatstvo
Arkovu osobnost ne iscrpljuje gospodarski život. Dostupna istraživanja njegove rezidencije i industrijskoga kompleksa upozoravaju i na njegovu ulogu kolekcionara i mecene. Posjedovao je bogatu knjižnicu i umjetničke zbirke te pripadao krugu imućnoga zagrebačkog građanstva koje je dio svojega kapitala usmjeravalo prema umjetnosti, knjizi i oblikovanju reprezentativnoga životnog prostora. Istraživanja povijesti njegove rezidencije ističu upravo kolekcionarstvo i mecenatstvo kao važan, u standardnim gospodarskim biografijama često zanemaren aspekt njegove osobnosti.
Ta dimenzija nije sporedna. Razvoj Zagreba kao kulturnoga središta nije ovisio samo o državnim i gradskim institucijama. Umjetničko tržište, naručivanje portreta, privatne zbirke, kupovanje knjiga, podupiranje umjetničkih obrta i angažiranje kvalitetnih arhitekata počivali su u velikoj mjeri i na gospodarskoj eliti.
Arko je pripadao upravo tomu građanskom sloju. Njegov društveni položaj nije se izražavao samo vlasništvom nad tvornicama nego i kulturnim kapitalom: knjigom, umjetničkim predmetom, arhitekturom i interesom za oblikovanje. Zbog toga njegovo mjesto u povijesti Zagreba nije isključivo industrijsko.
Jedan od ljudi koji su stvarali gospodarski Zagreb
Ako su arhitekti poput Kovačića, Ehrlicha ili Fischera oblikovali Zagreb, industrijalci poput Arka stvarali su ekonomsku osnovu koja je velik dio te modernizacije omogućavala. Rast industrije značio je nova radna mjesta, porezne prihode, širenje bankarskoga poslovanja, rast prometa i stvaranje novih potrošačkih tržišta.
Arko je pritom bio osobito važan jer se nije zadržao na razini vlasnika jedne uspješne tvornice. Njegovo sudjelovanje u Zagrebačkoj burzi i komorskim institucijama pokazuje nastojanje da se Zagreb afirmira kao gospodarsko središte šire od vlastite lokalne proizvodnje.
Zagrebačka burza, primjerice, nije bila samo tehnička ustanova za trgovanje. Predstavljala je simbol sazrijevanja domaćega kapitala, nastojanje da Zagreb dobije institucije usporedive s drugim srednjoeuropskim gospodarskim središtima. Arkov angažman u njezinu osnivanju pokazuje da je razumio kako industrijalizacija zahtijeva razvijeno financijsko tržište.
Jednako vrijedi i za komore. Trgovačko-obrtnička i Industrijska komora omogućavale su gospodarstvenicima zajedničko nastupanje prema državnoj upravi. Njegovo dugogodišnje predsjedanje takvim institucijama pokazuje koliko je velik autoritet uživao unutar tadašnjega poslovnog sloja.
Politički kontekst njegova gospodarstva
Arkov gospodarski angažman bio je usko povezan s politikom. U međuratnom razdoblju pripadao je Demokratskoj stranci Svetozara Pribićevića, a nakon 1929. približio se Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci te bio blizak pojedinim politikama vlade Velimira Vukićevića, osobito u vezi s državnim inozemnim zajmom. Takva orijentacija pokazuje da je svoje interese uglavnom nastojao ostvarivati unutar jugoslavenskoga gospodarskog prostora, u kojem su tržište, carine, promet i pristup kapitalu bili ključni za industrijski razvoj. Njegov politički angažman ipak ne treba svoditi na gospodarski oportunizam, jer su se u međuratnoj hrvatskoj gospodarskoj eliti poslovni interesi, politička uvjerenja i odnos prema državnoj administraciji često međusobno isprepletali.
Ratno razdoblje i kraj jednoga gospodarskog svijeta
Razdoblje Drugoga svjetskog rata predstavlja najosjetljiviji dio Arkove biografije. Njegova su poduzeća nastavila djelovati tijekom Nezavisne Države Hrvatske i unutar ratnoga gospodarstva, zbog čega je njegovo poslovanje nakon rata postalo predmetom političke i pravne sumnje. U dijelu kasnije literature navodi se i opskrba njemačkih, talijanskih i hrvatskih vojnih struktura proizvodima njegovih poduzeća. Pritom je nužno razlikovati utvrđene gospodarske činjenice od kasnijih političkih interpretacija, osobito zato što o okolnostima njegova uhićenja i smrti postoje različite verzije i izvori ne pružaju potpuno jedinstvenu sliku.
Akademski pristup njegovoj biografiji stoga zahtijeva izbjegavanje dviju krajnosti. Nije opravdano ratno poslovanje jednostavno prešutjeti, ali ga nije opravdano ni bez temeljite analize arhivske građe automatski pretvoriti u cjelovitu političku ocjenu njegova života. Industrijska poduzeća koja su djelovala u okupiranim i satelitskim državama Europe bila su uključena u ratne gospodarske sustave na različite načine, a pitanje stupnja političke odgovornosti pojedinačnoga vlasnika zahtijeva precizniju analizu od naknadne etikete.
Arkov život završio je u Zagrebu u lipnju 1945., neposredno nakon završetka rata i uspostave novoga komunističkog poretka. Hrvatska tehnička enciklopedija i Hrvatska enciklopedija navode 6. lipnja 1945. kao datum smrti, dok starija natuknica Hrvatskoga biografskog leksikona navodi 16. lipnja. U novijim leksikografskim izvorima prevladava datum 6. lipnja.
O samom načinu smrti u javnosti postoje različite interpretacije. Često se navodi da je nakon uhićenja počinio samoubojstvo otrovom, dok pojedini ideološki izrazito obojeni izvori tu verziju osporavaju. Bez pouzdanije arhivske potvrde takve prijepore treba jasno označiti kao prijepore, a ne pretvarati ih u nedvojbenu činjenicu.
Njegova smrt bila je ujedno simboličan kraj gospodarskoga poretka kojemu je pripadao. Privatna veleindustrija kakvu je Arko stvarao u međuratnom razdoblju vrlo je brzo nakon 1945. podvrgnuta konfiskaciji, nacionalizaciji i integraciji u državna poduzeća.
Nakon Arkovе smrti njegovi proizvodni pogoni nisu nestali, već su nakon Drugoga svjetskog rata uključeni u novi državni industrijski sustav. Godine 1947. poduzeće koje je nastavilo djelovati na temelju nekadašnje tvornice Arko povezano je s tvornicama Pokorny, Patria i A. A. Baker & Co. u novu Tvornicu likera i vinarstvo, čiji su pogoni bili smješteni u Vlaškoj 116, na lokaciji nekadašnjega Arkova poduzeća. Godine 1950. tvrtka se spojila sa sesvetskim poduzećem Marijan Badel, čime je oblikovana industrijska cjelina iz koje će se razviti Badel. Time se jasno očituje kontinuitet Arkove ostavštine: novi je sustav uklonio privatno vlasništvo i promijenio organizacijski okvir, ali je nastavio koristiti postojeću infrastrukturu, proizvodne kapacitete, tržišno iskustvo i industrijsku tradiciju.
Povijesno značenje Vladimira Arka nadilazi povijest njegovih tvornica. Bio je industrijski modernizator, graditelj gospodarskih institucija, ekonomski publicist te podupiratelj moderne arhitekture i kulture. Od razvoja industrijske proizvodnje i sudjelovanja u osnivanju Zagrebačke burze do djelovanja u gospodarskim komorama, Arko je pridonosio stvaranju institucionalnih i materijalnih temelja Zagreba kao moderne gospodarske metropole.
Njegova je važnost upravo u širini djelovanja: bio je istodobno trgovac i industrijalac, poduzetnik i javni gospodarstvenik, a interese vlastitoga poduzeća povezivao je s pitanjima širega gospodarskog razvoja. Njegov industrijski kompleks, koji je nastavio živjeti i nakon 1945., ostao je materijalni trag razdoblja u kojem je industrija snažno oblikovala urbani prostor i svakodnevni život Zagreba.
Vladimir Arko stoga nije samo ime iz povijesti jedne tvornice, nego jedna od važnih figura industrijskoga i gospodarskoga Zagreba prve polovice 20. stoljeća. Njegov život svjedoči o Zagrebu koji se, uz političko, kulturno i sveučilišno središte, oblikovao i kao snažna industrijska metropola.
