Plesala je na velikim svjetskim pozornicama, poznavala ushit publike i onu rijetku tišinu koja nastane kada pokret na trenutak zaustavi vrijeme. Ipak, njezino je životno i umjetničko središte ostao Zagreb. Kada se, mnogo godina poslije, osvrnula na put koji je prošla, nije dvojila: ponovno bi izabrala balet – i ponovno svoj grad.
Malo je dječjih snova tako varljivo nježno kao san o baletu. U njemu djevojčica ne vidi dvoranu u kojoj se jedan isti pokret ponavlja desetke i stotine puta, ne vidi umor, mišiće koji peku, stopala koja bole, strogo oko pedagoga ni godine u kojima tijelo mora naučiti ono što će poslije, pred publikom, morati izgledati tako lagano. Ona vidi samo svjetlo pozornice, lepršavu suknju, podignute ruke i onu gotovo nestvarnu lakoću zbog koje nam se čini da balerina ne podliježe istim zakonima težine kao svi ostali ljudi. U dječjem snu balerina lebdi. Možda će tek kasnije shvatiti da je za nekoliko sekundi toga lebdenja trebalo potrošiti tisuće sati na zemlji.
Vesna Butorac-Blaće pripadala je onoj rijetkoj vrsti ljudi kojima djetinji san ne iščezne kada upoznaju njegovu cijenu. Naprotiv, upravo tada počinje njihov pravi odnos s njim.
Kao djevojčica plesala je po kući uz glazbu s radija. Radio je u njezinu djetinjstvu bio, kako će mnogo desetljeća poslije sama ispričati, glavni izvor glazbe, a roditelji su devetogodišnju Vesnu odveli u baletnu školu. Ondje se dogodio jedan od onih životnih susreta čiju važnost često prepoznamo tek mnogo kasnije: došla je u razred Marije Ignjatović, pedagoginje oblikovane velikom ruskom baletnom tradicijom. Vesna će govoriti o sreći što je upravo od nje dobila temelj na kojem će kasnije graditi sve ostalo, a u toj riječi „temelj“ krije se gotovo cijela tajna ozbiljne umjetnosti. Prije slobode mora doći disciplina; prije interpretacije znanje; prije leta sposobnost da tijelo posluša.
Čak je i jedna mala epizoda iz školskih dana gotovo simbolična. Balet joj nije bio težak, ali klavir jest. Nije ga stizala dovoljno vježbati i u jednom se trenutku pojavila mogućnost da zbog toga bude izbačena iz škole. Marija Ignjatović navodno je tada odlučno stala iza svoje učenice. Talent je već bio prepoznat. Ostalo je trebalo izgraditi.
Kada je 1959. kao šesnaestogodišnjakinja ušla u Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, nije ušla u romantični svijet iz dječjih predodžbi, nego u ozbiljnu kazališnu mašineriju u kojoj se mjesto tek trebalo zaslužiti. Ugovori su bili kratki, konkurencija stvarna, plesači nisu birali što će plesati, baletna oprema bila je skromna. Vesni je, kako mi je pričala, majka šivala trikoe. No iza te materijalne skromnosti postojalo je nešto što se ne može kupiti boljom opremom: glad za pozornicom. Njoj je, prisjećala se, bilo najvažnije izići pred publiku.
Već 1961. postala je solistica, a Labuđe jezero postalo je jedno od velikih mjesta njezine umjetničke biografije. Malo je uloga koje tako nemilosrdno otkrivaju balerinu kao dvostruka uloga Odette i Odilije: bijeloga i crnoga labuda, ranjivosti i zavodljivosti, lirike i virtuoznosti, dviju oprečnih energija koje moraju živjeti u istome tijelu. Vesna ih je posjedovala. Nije bila samo tehnički snažna plesačica, nego umjetnica izražena temperamenta, sposobna pokretu dati karakter, što je postalo jednom od njezinih prepoznatljivih osobina.
Godine 1966. otišla je na usavršavanje u tadašnji Lenjingrad, na znamenitu školu Vaganova, u samu jezgru ruske baletne tradicije. Imala je dvadeset i tri godine i već mnogo otplesanih uloga iza sebe, pa je poslije govorila da ondje više nije odlazila učiti tehniku, nego gledati, upijati, uspoređivati i propitivati sebe. U njezinu su se vidokrugu našli plesači i pedagozi poput Aleksandra Puškina, Natalije Makarove, Alle Osipenko i Mihaila Barišnjikova. To je onaj trenutak u razvoju umjetnika kada znanje više ne dolazi samo iz upute nego iz blizine izvrsnosti: iz gledanja nekoga tko može skočiti malo više, okrenuti još jednu piruetu, pronaći u poznatom pokretu nijansu koju dotad nisi vidio.
Po povratku u Zagreb dobila je naslov primabalerine. Slijedile su godine u kojima će njezino ime postati gotovo nerazdvojivo od velikih večeri zagrebačkoga Baleta.
Bila je Odette i Odilija, Aurora, Vila šećera, Quitri, Giselle, Carmen, Desdemona, Pepeljuga, Žar ptica, Đavolica, Melanija; prelazila je iz velikoga klasičnog repertoara u neoklasične i suvremenije koreografije, iz stroge arhitekture klasičnog baleta u likove koji su od plesača tražili dramsku prisutnost i psihološku nijansu. Njezin repertoar pokazuje ono što broj odigranih uloga sam po sebi ne može: sposobnost da tijelo ne bude samo savršeno uvježban instrument nego nositelj karaktera.
A onda dolazi Mainz, 1968. godine, i podatak koji zvuči gotovo kao kazališna legenda, premda ga bilježe i HNK i baletna historiografija: nakon izvedbe Labuđega jezera publika ju je pred zastor pozvala četrdeset i dva puta.
Pokušajmo na trenutak zaboraviti broj i zamisliti prizor. Predstava je završila, tijelo je odradilo ono za što se pripremalo godinama, glazba je utihnula, zastor pao, a publika i dalje ne dopušta umjetnici da ode. Jednom, drugi put, peti, deseti; svjetla, naklon, zastor, pa ponovno pljesak. Četrdeset i dva puta publika traži još samo jedan izlazak, još jednu potvrdu da je ono što je upravo vidjela doista postojalo. U umjetnosti koja nestaje istoga časa kada se pokret dovrši, nema snažnijega priznanja.
Ipak, njezina karijera nije ostala omeđena Zagrebom. Početkom sedamdesetih poziv u New London Ballet otvorio joj je put prema velikim međunarodnim turnejama. Plesala je u društvu umjetnika među kojima su bili Galina Samsova, Andre Prokovsky i Margot Fonteyn, a pozornice su se nizale od Londona, Berlina, Beča i Pariza do New Yorka, Chicaga, San Francisca, Tokija, Hong Konga, New Delhija i Singapura. Gostovala je i u Marijinskom teatru, tadašnjem Kirovu, u Lenjingradu. Mogla je, bez ikakva pretjerivanja, svoju umjetničku biografiju preseliti drugamo. Ali to nije učinila.
Mislim da je to za priču o Vesni Butorac-Blaće i za priču o Zagrebu, posebno važno. Velike međunarodne pozornice nisu joj služile kao izlaz iz vlastite sredine, nego kao proširenje umjetničkoga iskustva koje je ponovno donosila kući. Njezina matična točka ostao je Zagreb. HNK nije bio usputna stanica prije „pravoga svijeta“, nego mjesto iz kojega je u svijet odlazila i kojemu se vraćala.
U intervjuu pred kraj života izgovorila je jednostavnu rečenicu koja možda govori više od dugoga nabrajanja međunarodnih uspjeha: „Da, uvijek bih izabrala isto i uvijek bi to bio Zagreb.” To nije mala izjava. Osobito ne kada dolazi od umjetnice koja je dovoljno svijeta vidjela da je mogla birati.
Zagreb joj, međutim, nije dao samo pozornicu. Dao joj je i jednu veliku kazališnu obitelj, profesionalnu i privatnu. Oko nje su bili glumci, plesači, pjevači; udala se za glumca i pjevača Branka Blaćea, a njihova kći Lana nastavila je umjetničku nit obitelji. I upravo tu njezina priča dobiva jednu važnu, ljudsku protutežu velikoj profesionalnoj biografiji. Jer Vesna Butorac-Blaće nikada nije pristala na romantičnu predodžbu prema kojoj umjetnik mora žrtvovati sve ostalo kako bi ostao velik. Naprotiv.
U trenutku kada je očekivala dijete i morala mjesecima mirovati, izbor joj nije predstavljao tragediju. U razgovorima je poslije vrlo jasno govorila da joj je obitelj bila važnija od bilo koje baletne uloge. To ne umanjuje umjetničku predanost; čini je potpunijom. Umjetnica koja je poznavala opijenost scene jednako je dobro znala da aplauz ne može zamijeniti život.
A opijenost scene poznavala je iznimno dobro. Na pitanje o odgovornosti koju nosi naslov primabalerine, zamislila se: „Kakav je osjećaj biti primabalerinom? Nimalo lagan. Težak i odgovoran. Iza položaja koji publici izgleda kao kruna krije se neprekidna obveza potvrđivanja: svaka nova predstava ponovno počinje od nule, svaka večer traži tijelo koje možda boli, ali pred gledateljem ne smije pokazati teret prethodne večeri.”
Tu se ponovno vraćamo paradoksu baleta i možda ključu Vesnine umjetnosti. Velika balerina ne pokazuje napor, ona ga pretvara u njegovu suprotnost. Godine rada pretvaraju se u trenutak lakoće, stroga kontrola u slobodu, snaga u nježnost, bol u čistu liniju pokreta. Publika ne dolazi gledati koliko je teško; dolazi na nekoliko minuta povjerovati da nemoguće može izgledati prirodno.
Zato je lako razumjeti zašto su virtuoznost i temperament postali zaštitni znak umjetnosti Vesne Butorac-Blaće. Nije bila hladna demonstratorica tehnike. Njezinu umjetnost nije određivala samo elegancija. Suvremenici su u njoj prepoznavali nešto snažnije: scensku osobnost, onu teško objašnjivu prisutnost zbog koje gledatelj među deset plesača gleda samo jednoga. Sama je jednom govorila o „neobjašnjivoj snazi scene“, o energiji koja joj je zahvaćala čitavo tijelo čim bi stupila pred publiku. I možda se upravo tu nalazi razlika između izvrsna plesača i velike balerine: tehnika može biti savršena, ali pozornica traži još nešto, nešto što se ne može izmjeriti brojem pirueta niti visinom skoka.
No život Vesne Butorac-Blaće ne bi trebalo svesti samo na onu osvijetljenu polovicu biografije, na premijere, naslovne uloge, ovacije i putovanja. Iza primabalerine postojala je žena kojoj obitelj nije bila fusnota karijere. Sa suprugom, glumcem i pjevačem Brankom Blaćeom, izgradila je odnos koji se nije odvijao samo u kazališnom svijetu, premda su mu oboje pripadali. Njihova kći Lana nastavila je obiteljsku umjetničku vezu, ali jedan od ljepših prizora njihova zajedničkog života nema nikakve veze s kazalištem. Vodi na Velebit.
Branko je planinu volio prije nego što ju je Vesna upoznala. Kada ju je prvi put pokušao nagovoriti da umjesto u hotel odu duboko u šumu Sjevernoga Velebita, ideja joj se činila gotovo apsurdnom. Godinama je zbog profesije putovala Europom, spavala u hotelima i živjela u svijetu u kojem se sve odvijalo prema rasporedu proba, predstava, letova i gostovanja; sada joj je suprug nudio šumu i vreću za spavanje. Ipak, otišla je.
I zaljubila se u planinu.
Gotovo četvrt stoljeća Vesna i Branko odlazili su na Sjeverni Velebit. U svoj stari Land Rover ukrcali bi ono što im treba, sa sobom vodili kujicu Reu, tražili mjesto duboko u šumi i ondje podizali šator. Njihova „vikendica“ mogla je biti krošnja koju bi toga dana odabrali. Teško je zamisliti ljepši kontrapunkt životu primabalerine. Žena koja je plesala pod kristalnim lusterima velikih kazališta, nosila kostime, primala cvijeće i naklone, bila je sretna u sjeni stabala, daleko od ovacije publike. Vesna je jednom rekao da su joj trenuci provedeni s Brankom na Velebitu bili „najljepši trenuci u životu“. Možda se o dugoj ljubavi teško može reći išta ljepše. Nakon svijeta u kojem se gledalo tko nastupa, tko je uspio i tko je pozvan pred zastor, odlazili su ondje gdje, kako je Branko govorio, vrijeme više nije bilo važno. A takve sam ih i ja poznavala. Ne kao velika imena kazališnoga svijeta, nego kao drage susjede, daleko od pozornice i reflektora. Na Tuškancu.
***
Tu se moja priča o Vesni odvaja od arhivskih fotografija, kazališnih kritika i velikih biografskih podataka. Stanovale smo u istoj kući: ona i Branko u prizemlju, s izlazom u vrt, a ja na drugome katu, s pogledom na njihov ružičnjak. Svakodnevna blizina “velikih” ljudi ima jednu dobru osobinu: vrati ih iz mita u život. Vesna na Tuškancu nije bila „slavna primabalerina“. Bila je žena okružena vrtom, ružama, životinjama i obitelji. S drugoga kata gledala sam taj vrt kroz godišnja doba. Ruže bi procvale, zelenilo se zgusnulo pa prorijedilo, boje se mijenjale s mjesecima. Taj mi se pogled urezao u pamćenje jednako snažno kao fotografije njezinih velikih uloga. Jer što, na kraju, čini čovjekov život?
Službene će biografije sačuvati godine, uloge, nagrade i gostovanja. Zapisat će da je Vesna Butorac-Blaće dobila Nagradu Grada Zagreba, Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo i Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo; ostat će monografije, fotografije, filmski zapisi i svjedočanstva ljudi koji su je gledali. Sve je to važno. Ali nijedna biografija ne može do kraja obuhvatiti život. Ne može sačuvati razgovor u vrtu, zvuk staroga Land Rovera, ruže ispod prozora, obiteljsku nedjelju ni pogled dvoje ljudi koji su desetljećima znali kamo žele otići kada im postane dosta gradske vreve.
A onda je, kao što se u životu svakoga plesača jednom mora dogoditi, došao trenutak kada tijelo više nije moglo nastaviti istim intenzitetom ono što je započelo u djetinjstvu. Balet je umjetnost posebno osjetljiva na prolaznost: plesač je još mlad kada već mora početi misliti o završetku scenskoga puta. Vesna je taj prijelaz prihvatila mirno i bez velike drame. Nakon odlaska sa scene nastavila je prenositi koreografije i godinama radila kao pedagoginja, među ostalim i s plesačima zagrebačke Komedije. Mlađim generacijama prenosila je osjećaj za mjeru, pozornicu, disciplinu i onu vrstu profesionalne odgovornosti koja se stječe tek dugim iskustvom. „Bilo je lijepo, ma koliko je bilo naporno“, rekla je jednom o godinama provedenima u baletu, sažimajući u nekoliko riječi i težinu i ljepotu života koji je izabrala.
Vesna Butorac-Blaće umrla je u Zagrebu 11. rujna 2024., na svoj osamdeset i prvi rođendan. I u toj neobičnoj podudarnosti početka i kraja kao da postoji zatvoren krug jedne biografije: Zagreb, 11. rujna 1943.; Zagreb, 11. rujna 2024. Između ta dva datuma stane osamdeset i jedna godina života, ali i mnogo veći prostor: HNK, Lenjingrad, London, New York, Tokio, Marijinski teatar, četrdeset i dva povratka pred zastor u Mainzu, stotine predstava, tisuće sati vježbanja i ona nedohvatljiva količina trenutaka u kojima je publika, makar na nekoliko minuta, povjerovala da ljudsko tijelo može pobijediti težinu.
***
Balet nas možda više od bilo koje druge umjetnosti podsjeća da ono najvažnije ne ostaje u predmetima. Slika ostaje na platnu, knjiga na polici, partitura se može ponovno otvoriti, film ponovno odvrtiti. Ples živi dok se događa. Pokret koji je Vesna Butorac-Blaće izvela jedne večeri prije šezdeset godina više se nikada neće vratiti potpuno isti, čak i ako postoji snimka; nedostaje prostor, dah publike, ono određeno tijelo u određenoj sekundi vlastita života, glazba koja upravo tada prolazi kroz njega.
A kada danas neka djevojčica, odjevena u svoju prvu baletnu haljinicu, podigne ručice i pokuša se zavrtjeti kao da je težina svijeta ne dotiče, ona još ne zna koliko je rada potrebno da bi lakoća postala umjetnost. Ne zna za jutarnje vježbe, bol, ponavljanje, odricanje i onu beskrajnu potragu za pokretom koji će izgledati kao da se dogodio sam od sebe.
Vesna Butorac-Blaće sve je to znala. I ipak bi, rekla je, ponovno izabrala isto.
Balet.
I Zagreb.
