60 godina Memorijala Borisa Hanžekovića

Ponos hrvatske atletike

Napisala: Milka Babović
Foto: dokumentacija autorice

Ovogodišnje natjecanje atletičara preponaša za memorijalni pokal obitelji Hanžeković bilo je šez­deseto, jubilarno, jednako kao što je i cijeli program tog najstarijeg, vrlo uglednog memorijalnog mitinga u atletskom svijetu. A natpis u gornjem dijelu ovogodišnjeg programa “IAAF World Challenge Zagreb” je oznaka njegova statusa. Nije ga imao prije 60 godina, ali je s vremenom izboren.

Nama je bio od samog početka 1951. velik i značajan, budući da je bio prvi i dugo jedini. A marom i znanjem atletskih zanesenjaka, pregalaca, uvijek dobro priređen i proveden. Od 1951. do 1957. bio je to dvoboj atletičara zagrebačkih klubova Mladosti i Dinama. A od prvog dvoboja trčala se memorijalna utrka 110 m prepone u spomen na Borisa Hanžekovića.

Trijumf u Beogradu

Boris Hanžeković (10. 10. 1916. – 22. 4. 1945.) bio je vrhunski atletičar prije Drugog svjetskog rata. Rođen je u Slavonskoj Požegi, 10. listopada 1916. Bio je član zagrebačke Concordie.

Njegov rodni grad bio je već tada sredina u kojoj je tjelesni odgoj sportom bio neizostavni dio općeg obrazovanja. Škola i sportske organizacije tijesno su surađivale. Tako je i pučkoškolac Boris Hanžeković ušao u predvorje sporta. Pri kraju pučke škole (1926.) s roditeljima seli u Karlovac. Ostalo je zabilježeno da je “u biciklističkoj utrci dječaka do 14 godina od starta u Karlovcu do cilja u Dugoj Resi, nakon 8 kilometara, pobijedio.” A da to postigne, morao je naučiti voziti bicikl još u Požegi. U toj dječačkoj dobi Boris je i plivao, trčao (na školskim natjecanjima isticao se brzinom). Zimi je klizao i skijao. U Zagrebu nastavlja srednju školu, ali i bavljenje sportom. Iako ne napušta potpuno plivanje i skijanje, slijedi poriv za atletikom. Upisuje se u atletski klub zagrebačke Concordie, kluba čiji su atletičari, posebno preponaši Ivo Buratović i Vane Ivanović, već dosizali europski vrh.

U toj je sportskoj sredini, uz takve uzore i vrsne trenere, Boris Hanžeković postao juniorski prvak države na 100 m, 200 m, 4×100 m i 4×400 m te na 110 m s preponama. Nakon gimnazije upisuje na Zagrebačkom sveučilištu studij prava. Napreduje i u sportu te postaje član seniorske reprezentacije Jugoslavije. Prvi državni rekord postiže u Pragu, 14. lip­nja 1936., trčeći u reprezentativnoj štafeti 4×400 m. Sve brži i brži na 110 m s preponama, pobjeđuje na natjecanjima u zemlji, ali i inozemstvu. U olimpijskoj 1936. godini navršavao je tek dvadesetu. Ali, još nije na vrhu, još preponaški sazrijeva. Na Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu reprezentativac je bio aktualni rekorder Vane Ivanović (15.0).

Svoj preponaški vrhunac Boris Han­žeković doživio je na Balkanskim igrama 1938. u Beogradu. Imao je tada nepune 22 godine. Uspio je pobijediti u izravnom nadmetanju na 110 m s preponama živu legendu! Prije starta finalne utrke tog po­slijepodneva, 18. rujna 1938., Grk Hristos Mantikas već se smatrao pobjednikom – njegov grčki rekord bio je 14.8, Boris Hanžeković još nije bio dosegao granicu 15.0!

U cilju, nakon čudesnog nadahnuća, po­nesen podrškom gledališta, Boris Hanžeković je pobijedio, dosegao rekordnu granicu 15.0 i ušao među atletske legende. Dovoljno je sjetiti se da se taj rekord na 110 m s preponama opirao punih 14 go­di­na: tek 1952. Stanko Lorger je trčao 14.7.

U ratnim godinama Boris Hanžeković napušta sport i natjecanja i kao antifašist surađuje ilegalno s Narodno-oslobodilačkim pokretom u Zagrebu. Prilikom jedne racije u lipnju 1944., u Zagrebu ga uhićuje ustaška policija i sprovodi u zatvor na Sav­skoj cesti, a krajem godine zatvara u logor Jasenovac.

Krajem travnja 1945., kad se Narodno-oslobodilačka vojska približavala Jasenovcu, logoraši su pokušali proboj iz logora. Nasrnuli su goloruki na naoružane logorske stražare. Među 80-ak logoraša koji su se uspjeli probiti iz logora bio je i Boris Hanžeković. Trčao je ususret slobodi, ali… nadohvat sigurnog zaklona pogodio ga je smrtonosni hitac.

Sahranjen je u Jasenovcu, u skupnoj grobnici pod “Kamenim cvijetom”, sim­bo­lom štovanja, sjećanja i nade, velebnim djelom Bogdana Bogdanovića. A svoj obol sportaši su mu dali atlet­skim spomenikom – Memorijalom Borisa Hanžekovića.

Navijači i logoraši

U knjizi kojom je obilježena 70. obljetnica Atletskog saveza Jugoslavije pročitala sam tekst kojem je osnova bio Boris Hanžeković, a potka pobjeda u utrci 110 m s preponama u Beogradu na Balkanskim atletskim igrama 18. rujna 1938.

Sve je manje onih koji su mogli biti očevici, koji se sjećaju izvještaja u tadašnjem tisku (televizije nije bilo!), koji bi mogli mlađima pričati. Navodeći tekst iz beogradskog tiska neposredno nakon Borisove senzacionalne pobjede, nastojimo sačuvati nit koja veže prošlost i sadašnjost atletike, sporta kojem smo iskreno odani.

“Boris,Boris! – odjekivalo je beogradskim stadionom na Balkanskim igrama 1938. godine. Boris Hanžeković je trčao svoju prvu životnu trku. Od prve do posljednje prepone Boris je vodio trku. Čas bliže, čas dalje iza njega nalazio se do tada nepobjeđeni šampion Balkana – Grk Hristos Mantikas. Očevici kažu da Boris nije trčao, nego da je naprosto letio. Naročito poslije šeste prepone, kada mu se Grk u silovitom naporu posve približio. Boris se ne predaje, pobjeđuje! Vrijeme 15 sekundi na 110 m s preponama tada je bilo fantastično!

Oduševljenju nije bilo kraja. Toliko je pobjeda bila draga svima da su se i suci i funkcionari zaboravili i nosili na rukama onoga koji je svladao slavnog protivnika. Novi jugoslavenski rekord… – govorio je u mikrofon spiker, ali se u uzburkanom mo­ru radosti čulo jedino klicanje: Boris, Boris! Dugo poslije završene trke grmio je navijački zbor…”

Tako je završila prva Borisova životna utrka.

Na drugoj utrci nije bilo ni navijačkog zbora, niti novinskih izvjestitelja. Bila je samo masa logoraša, zapreka od bodljikave žice i štektanje mitraljeza stražara jasenovačkog logora, 22. travnja 1945. godine.

S prve utrke sačuvana je fotografija: jednom rukom Boris je zagrlio Mantikasa, a drugom se drži za preponu, uz koju stoji turski trkač Faik. Mantikas se i na toj slici smiješi, a Boris, malo sagnut, ozbiljno gleda u kameru.

Da je reporter mogao snimiti pokušaj proboja jasenovačkih zatočenika u travnju 1945., na slici sigurno ne bi bilo onih koji se smiješe. Tko zna što je Boris mislio u tim trenucima, kad su oko njega praštali mitraljeski rafali i padali njegovi drugovi. Možda se zagrebački pravnik sjećao svoje prve životne utrke, svojih najdražih, rodne Slavonske Požege, Karlovca, grada svoga ranog djetinjstva, ili Zagreba, u kojem je proveo najljepše godine života.

Tko je bio Hristos Mantikas

Ne sjećam se kada je to bilo, ali se sje­ćam pitanja: u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi, nakon što sam govorila o Memorijalu Borisa Hanžekovića, jedan je učenik želio znati zašto se toliko naglašava da je Boris Hanžeković na Balkanskim atletskim igrama 1938. u Beogradu pobijedio baš Grka Hristosa Mantikasa. Zar nije dosta napisati ili reći da je bio najbrži, spomenuti rezultat i koliko je bodova donio momčadi? Nisam napamet znala atletski put grčkog atletičara i zato sam obećala da ću naučiti.

Uoči Balkanskih atletskih igara 1971. u Zagrebu, kolega Vilko Luncer je napisao: “Grk Hristos Mantikas najveći je atletičar Balkana u razdoblju od 1929. do 1940.” Ta tvrdnja nepobitna je istina! Za mnoge Grke Hristos Mantikas je i danas najbolji atletičar Grčke svih vremena! Punim srcima smjestili su ga među svoje legende! I uvijek će naglasiti da se “veliki Hristos Mantikas rodio 1902. na miomirisnom otku Hiosu”. Na njegovoj rodnoj kući i na ško­lama koje je pohađao postavljene su spomen-ploče.

Protrčao je u mjesnom atletskom klubu, bio je najbrži na svom prelijepom otoku. I tko zna što bi se dalje zbivalo, da grčki atletski poslenici nisu uoči probnih Balkanskih atletskih igara 1929. poslali pozive za reprezentaciju i na otoke. Poziv je dospio i na Hios. Poslali su Hristosa Mantikasa. Tada je već imao 27 godina!

U cilju utrke 110 m s preponama 1929. bio je prvi. I osvajao je naslove najbržeg balkanskog preponaša sve do Balkanskih atletskih igara u Beogradu 1938. A u međuvremenu je na 1. atletskom prvenstvu Europe u Torinu 1934. izborio brončanu medalju na 400 m s preponama. U Berlinu na Olimpijskim igrama 1936. bio je finalist na 400 m s preponama, u cilju je bio šesti. Tad je već imao 34 godine!

Dvije godine kasnije, u Beogradu 1938., na startu 110 m s preponama slavni je preponaš Hristos Mantikas, 36-godišnjak, rekorder Grčke i Balkana s rezultatom 14.8 (BAI 1934. u Zagrebu). Uz njega je Boris Hanžeković, star 28 godina, s osobnim rekordom 15.4. U cilju pobjednik i prvak Balkana je Boris Hanžeković, rezultat 15.0 njegov je osobni rekord, izjednačen s državnim.

Godine uzimaju svoj danak!? Hristos Mantikas uvjerljivo se opire i nastavlja nizati ljeta i balkanska prvenstva: 1939. u Ateni sa 15.6, a 1940. u Istambulu sa 15.0! I konačni zbroj bio je 20 osvojenih prvenstava Balkana, od 1929. do 1940. – deset na 110 m prepone, sedam na 400 m prepone, dva na 400 m i jedno na 200 m! Hristos Mantikas umro je 6. lipnja 1960.

Učeniku sam napisala: “Činjenice je dobro znati jer kada se znaju vrijednosti protivnika, tada se može bolje ocijeniti i cijeniti pobjeda!”.

Bilješke Nikole Turka

Svi uspjesi imaju povijesne pretpostavke razvitka. Treba ih uporno tražiti i, uz dobru sreću, pronaći. A “škrinjicu s blagom” čuvao je vrsni atletičar, dugogodišnji atletski sudac, neumorni organizator, predavač i promicatelj sporta, atletike posebno, Nikola Turk (rođen 1929.), profesor kineziologije, koji je nervom profesionalca pedagoga sačuvao vrijedne bilješke i o povijesti zagrebačke atletike. Posebno su dragocjene one, zapisane neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Već 1945. u Zagrebu se obnavlja sportski život. Borilišta su oštećena, zapuštena, atletske staze neodržavane, razrovane, svlačionice ruševne, oprema razgrabljena… Ali duh zagrebačkih sportaša nije bio uništen. U rukopisima prof. Nikole Turka čitamo: “Zagreb je bio kolijevka gotovo svih športova i svih športskih saveza. Unatoč činjenici da je veliki broj športaša stradao u ratnim strahotama (…) ostala je snažna jezgra mladih ali i starijih ambicioznih ljudi koji su na svojim plećima ponijeli sav teret stvaranja novih uslova za organizirani šport, novih športskih kadrova i najzad i samih športaša.”. Prof. Nikola Turk naglašava: “… atletika je u toj sveopćoj oskudici imala čitavo bogatstvo u ljudima koji su imali posebno vrijedno tehničko poznavanje atletike, a čiji je polet bio na čvrstom uvjerenju da je renesansa atletike njihova dužnost.”.

Atletski zanesenjaci ne čekaju “bolje dane”, oni znaju kolika je odgojna vrijednost sportskog natjecanja i već 1945. priređuju ona, koja su u tim uvjetima bila moguća: trčanja u prirodi, štafetna natjecanja na više mjesta u gradu – oko Kazališnog i Marulićevog trga, održavano u kasnu jesen kao kraj sezone, građani su pratili uz cijelu stazu. Ulične utrke bile su svakotjedne priredbe. A ovaj podatak govori posebno mnogo: prvo poslijeratno atletsko prvenstvo Jugoslavije održano je od 21. do 23. rujna 1945. u Zagrebu na stadionu Concordie u Kranjčevićevoj ulici (danas je to stadion NK Zagreb, a atletska staza je davno pregrađena u biciklističku). To prvenstvo je, u danima sveopćih potreba i premalo novca, samo 136 dana nakon završetka rata, uzorno priređeno i provedeno. Bilo je očito da su duboki sportski korijeni dugovječnog sportskog duha u Zagrebu još uvijek bili životonosni!

Sportski tereni Mladosti na Savi se obnavljaju. Prema projektima arhitekata Vladimira Turine i Franje Neidhardta te konstruktora Eugena Erlicha, 1946. je započeta izgradnja Atletskog stadiona u Maksimiru, kasnijeg doma NK Dinama (danas, nažalost, devastiranog i bez atletske staze). Atletski pregaoci, svjesni da grad i njegovi atletičari nužno trebaju veća natjecanja, odlučuju u tim zaista skromnim uvjetima provjeriti svoju procjenu stanja atletike u gradu. Na atletskim borilištima sportskog parka AAK Mladost na Savi priređuju 1950. otvoreno atletsko natjecanje svih dobnih skupina, čla­nova zagrebačkih atletskih klubova. Pokus na Savi je bio potpuno ostvarenje i najoptimističnijih nadanja!

Osokoljeni time, nastavljaju, i već 1951. održan je na stadionu u Maksimiru (bila je završena prva faza gradnje) prvi dvoboj zagrebačkih atletskih klubova Mladosti i Dinama. To je bio i početak Memorijala Borisa Hanžekovića. Dvoboj zagrebačkih klubova održavao se punih sedam sezona.

Dvoboji Mladosti i Dinama

Zahvaljujući dobroj suradnji sa školama u Zagrebu i bližoj okolici, dogovoreno je da tog poslijepodneva 1951. učenici posjete atletsku priredbu zajedno s učiteljima i da to bude “školski izlet o kojem će kasnije u školi razgovarati i pisati”. Organizatori su u program uvrstili i štafetu učenika i učenica 8×50 m, kao Prvenstvo zagrebačkih škola. Gledalište je bilo ugodno ispunjeno, a mlada publika je stvorila posebnu atmosferu bodrenjem. Treba istaći da nisu samo školarci bili vatrena publika. Sudeći po izvještajima u sportskom tisku, prosječno je bilo otprilike 2000 odraslih gledalaca.
Sjećanja poznatog novinara Žarka Susića (1915.-2010.) objašnjavaju interes Zagrepčana za dvoboje gradskih atletskih klubova. Autoritetom sudionika i svjedoka (u atletiku je ušao 1932.), uvjerljivošću racionalnog ocjenjivača i komentatora, slikovito nam je dočarao koliko je i čime atletika prijeratnog Zagreba privlačila gledatelje: “U ono vrijeme bila su to nadmetanja momčadi atletskih klubova Concordie i HAŠK-a. Bio sam tada tehniko HAŠK-ovaca. A ti su dvoboji bili itekako uzbudljivi! Jednom je konačni momčadski ishod ovisio o posljednjoj disciplini programa, štafeti 4×400 m. Pobjegao sam pod tribine – i po topotu iznad svoje glave pratio razvoj utrke – naime, navijači svakog kluba bili su okupljeni na svom dijelu gledališta. Među navijačima redovito su bili i nogometaši tih klubova. Sjećam se, jednom, nakog prvog dana i izuzetno tijesnog rezultata u korist Concordie, prije početka drugog dana prišao mi je Zlatko Čajkovski-Čik i sav uzbuđen objašnjavao kako treba sastaviti štafetu 4×400 m da bi momčad HAŠK-a pobijedila…”
Da se ne zaboravi – jer bio je to početak današnjeg zagrebačkog međunarodnog mitinga – donosimo imena pobjednika na prvom prijelaznom pokalu Memorijala Borisa Hanžekovića.

1. 1951. Ervin Srp, AAK Mladost

2. 1952. Ervin Srp, AAK Mladost

3. 1953. Nikola Mazalin, AAK Mladost

4. 1954. Sanjin Grandić, AK Dinamo

5. 1955. Aleksandar Vucelić, AAK Mladost

6. 1956. Aleksandar Vucelić, AAK Mladost

7. 1957. Aleksandar Vucelić, AAK Mladost

8. 1958. Aleksandar Vucelić, AAK Mladost

Atletičar Mladosti, Ervin Srp (18. 3. 1928.), diplomirao je arhitekturu na Zagrebačkom sveučilištu 1951. Iste je godine pobijedio u prvoj memorijalnoj utrci 110 m s preoponama. Imao je 14 godina, kad je upoznao atletiku. A samo četiri godine kasnije pobjeđuje na prvim poslijeratnim Balkanskim igrama u Tirani, 1946. Taj višestruki reprezentativac i državni prvak i danas se sjeća atmosfere na stadinu u Maksimiru: “Ti su dvoboji bili zanimljiva, uzbudljiva natjecanja, aktivirali su klupske snage i privlačili ljubitelje atletike na stadion u Maksimiru. Bili su atletski događaj sezone! Nisam zaboravio živost kada su mališani, kojih je bilo puno gledalište, bodrili atletičare… To su još bile poratne godine, pa je za osnovce atletika i trčanje štafete na “pravoj lešnatoj stazi” bilo veliko otkriće… a za zagrebačku atletiku spas.”.

Pobjednik 1953. bio je Nikola Mazalin (27. 1. 1931.). Diplomirani je ekonomist, koji je u gimnaziji upoznao atletiku kao 17-godišnjak, a godinu dana kasnije počeo u Mladosti redovito trenirati. Za prva dva dvoboja (1951. i 1952.) bio je premlad, ali se sjeća: “Slučajno sam postao preponaš. Trener Milan Krajačić predložio je da pokušam i prepone. Nije loše završilo… Tko se sjetio da 110 m s preponama bude me­morijalna utrka Borisa Hanžekovića? U tim poslijeratnim vremenima u Europi je sve više spomennatjecanja; često smo o tome pričali, mislim da smo odlučili na jednom neformalnom sastanku preponaša i to smo predložili na klupskom sastanku… dalje se ne sjećam. Ali, ne mogu zaboraviti najbolje navijače na svijetu – zagrebačke pučkoškolce. Radost te djece me konačno vezala za atletiku.”.

Na prijelaznom pokalu 1955., 1956., 1957. i 1958. ugravirano je ime Aleksandra Vucelića, do danas jedinog čak četiri puta. U Zagreb je došao 1953. studirati pravo (rođen je 26. 3. 1934.). Iako mu je već u Banjoj Luci profesor tjelesnog od­goja Ante Friganović savjetovao da se uz studij prihvati i atletike jer je “šteta da takav talent propadne”, nije se zaletavao – predobro je znao što smije i može sebi dozvoliti. Ivan Mecanović, tada student, skakač uvis, a kasnije ministar prosvjete, kulture i sporta, savjetovao ga je da ode u Mladost jer se oni “najbrižnije od­nose prema početnicima”. Trener Milan Krajačić pobrinuo se za opremu – Aleksandar je nije imao. Nikola Mazalin davao mu je prvu poduku preponskog trčanja, od Davorina Marčelje, tada već atletske veličine, dobio je na dar trenirku… Aleksandar Vucelić je riznica sjećanja – ne zaboravlja natjecanja na srednjoškolskom igralištu usred Zagreba, studentska prvenstva, ni dr. Budaka koji je nesebično pomagao svakom sportašu. Na stazi je bilo očito da je Aleksandar Vucelić nadaren – već ujesen 1954. pretrčao je prepone za 17.3, 1955. prvi put osvojio memorijalni pokal, ujesen iste godine Prvenstvo Jugoslavije. “Atletika mi je uljepšala život, a memorijalnu trku sam grozničavo iščekivao… ti dvoboji su bili velika natjecanja”, kaže.

Međunarodni atletski miting

Nakon sedam dvoboja koji su ojačali zagrebačku atletiku, 1958. organizaciju natjecanja u svoje ruke preuzima Atletski savez Hrvatske. Dvoboji su prerasli u međunarodni Memorijal Borisa Hanžekovića. Tadašnji jugoslavenski međudržavni ugovori uključuju i sportske odnose, a u prvo su se vrijeme odnosili na zemlje Istočnog bloka i Kubu. Iz tih zemalja dolaze u Zagreb vrhunski atletičari. Jas­no, i najbolji jugoslavenski. Zagrebačkome mitingu raste vrijednost. Na putu međunarodne afirmacije jedan je međaš postavljen 1988., kad Atletski savez Hrvatske predaje organizaciju mitinga Atletskom sa­vezu grada Zagreba.

Kritični trenutak bila je dilema održati memorijalni miting ratne 1991. ili ne. Na sastanku u Gradskoj skupštini Zagreba tadašnji predsjednik organizacijskog odbora mitinga, Antun Vrdoljak, uspio je uvjeriti prisutne da se miting održi. Na tom sastanku miting dobiva ime Međunarodni atletski miting Zagreb, a utrka na 110 metara s preponama ostaje Memorijal Borisa Hanžekovića. Nedavno održani, jubilarni Memorijal, potvrdio je da uspjeh ima korijene u prošlosti.

U mojoj sportskoj knjižnici je knjiga “90 godina Hrvatskog atletskog saveza – 1912.- 2002.”. Vrsni novinar Vilko Luncer, atletski pregalac umom i srcem, napisao je tekst koji doslovce prepisujem jer jednostavno, ne bih napisala bolje: “Hrvatsku atletiku čine natjecatelji, njihovi treneri, atletski djelatnici u Savezu i u klubovima, atletski suci i brojni pobornici atletike u medijima, naši iskreni prijatelji.

Bilo je velikih uspjeha, pobjeda i ponosa, ali i zaostajanja, stagnacije, posrtanja i kriza. Sve je to sastavni dio naše atletike, od njenih početaka. Ni jednog razdoblja se ne treba sramiti niti ga odbacivati. (…)

Atletika u nas nikada nije plivala u raskoši i bogatstvu. Dugo, predugo je bila čisti amaterski sport zanesenjaka i sportskih poštenjaka. Bilo je među njima i akademika, istaknutih znanstvenika, doktora znanosti, vrhunskih intelektualaca, ali i radnika, učenika, studenata, poslovnih ljudi i poduzetnika. Atletska prijateljstva dugo traju, ako ne i vječno. Osjećamo ponos da zajednički pripadamo obitelji najvećeg i središnjeg olimpijskog sporta i olimpijskom pokretu uopće.”.