Tekst: Milka Babović
Listanje časopisa “Povijest sporta” višestruko je emotivno uzbuđenje: radost da je prošlost bila tako sadržajna i prihvatljiva, sjeta što ništa nije samo po sebi vječno, a mi smo, ipak, samo ljudi…
U broju 86 za srpanj, kolovoz i rujan 1990. u članku prof. Marijana Flandera o školskim sportskim društvima piše, između ostalog, i ovo: “… Poslije završetka izgradnje i svečanog otvaranja Srednjoškolskog igrališta 1. i 2. lipnja 1935. uvjeti za nastavu, trening i natjecanja bili su odlični. Na površini od oko 2000 m2 izgrađeno je veliko središnje igralište za veliki rukomet (100 m x 65 m), oko njega atletsko trkalište (333,3 m) sa šest staza u ravnim dijelovima i s po četiri staze u zavojima. Između igrališta i atletske staze bila su skakališta (po dva za skok uvis i udalj). Na zapadnoj strani nasip s drvenim klupama – gledalište za oko 1000 gledalaca, na istočnoj strani stajanje na istovjetnom nasipu. Iza istočnog nasipa – stajanja i gimnastičke dvorane gimnazije pomoćno igralište 70 m x 30 m i igrališta za odbojku i košarku. Na zapadnoj strani… s obje strane već ranije izgrađene gimnastičke dvorane Učiteljske škole ili Sokolane…uređena su igrališta za tenis, košarku i odbojku. Slobodne površine pokrivene su travom i raznolikim ukrasnim zelenilom, tako da je to zajedno sa sportskim površinama davalo lijep izgled tom prostranom sportskim parku. To igralište je izvanredno održavano!…”
![](https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2022/09/milka6-1024x690.jpg)
Staza usred grada
Na Srednjoškolskom igralištu održavana je redovita nastava tjelesnog odgoja, sportski izvannastavni učenički život, natjecalo se… Srednjoškolska atletska i rukometna prvenstva priređivana su, u pravilu, nedjeljom prijepodne. Gledališta, i sjedenje i stajanje, bila su puna. Cijelo je igralište bilo ograđeno niskim betonskim zidom na kojem je bila čvrsta, lijepa željezna ograda pa su se i uz nju zadržavali prolaznici i pretvarali je u još jedno gledalište. Atletičari zagrebačke “Mladosti” su i svoje međunarodne klupske dvoboje priređivali na stazi usred grada. Jednom je zgodom u finskoj momčadi trčao čak i Denis Johansson, tada jedan od najboljih srednjoprugaša svijeta.
Pa gdje je taj park sporta i rekreacije, ta zelena oaza, rasadnik dobrih sportaša i kasnije uglednih, uspješnih ljudi našega grada? I šire od
To je ona prostrana površina omeđena zgradom današnjeg muzeja “Mimara”, Klaićevom ulicom prema zapadu, produžetkom Kačićeve na jug i ulicom Izidora Kršnjavoga (Sokolskom) do Savske. Samo, ona danas izgleda drugačije…
Ledina iza Mimare
U nedoumici kako umjereno, ali istinito opisati sadašnje stanje, za samokritičnog novinara je sreća imati knjigu “Sportska arhitektura u Zagrebu”. Tu genezu sportskih lokacija i prostora napisala je dr. sc. dipl. arh. Ariana Štulhofer (Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, 2005.). Nije moje da ustvrdim kome bi sve u ovom našem gradu i šire ova knjiga bila dragocjen sugovornik, ali se usuđujem napisati da bi ova znanstvena monografija sportske arhitekture morala dobiti svoje mjesto na policama s knjigama onih koji o sportu odlučuju ili pišu.
“Iza monumentalnog sklopa školskih zgrada u čijem se središnjem dijelu nalazi Muzej Mimara, pruža se prema zapadu zapuštena slobodna površina, gotovo ledina. Iako je za nastavu tjelesnog odgoja koriste učenici šest škola, a poslijepodne dolaze sportaši i rekreativci svih generacija, igralište je nedovoljno održavano… Korisnici ovog prostora i danas su najbolji pokazatelj njegova višestrukog značenja, i to ne samo kao povijesne arhitektonsko-urbanističke cjeline, mjesta socijalnog življenja i druženja, nego i njegove ekološke vrijednosti…” – piše Ariana Štulhofer. Treba se samo sjetiti da su drvoredi u ulicama Klaićevoj i Kršnjavoga sa zelenilom na igralištu tvorili uvijek zelenu zaštitu od buke prometa, ali i ugodnu svježinu ljeti.
![](https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2022/09/milka-1-1024x757.jpg)
Prosvjetom k slobodi
Srednjoškolsko igralište otvoreno 1. i 2. lipnja 1935, bilo je suvremeno u svakom pogledu, jedinstven sportsko-školski objekt u cijeloj tadašnjoj državi. Nije slučajno sagrađeno baš u Zagrebu.
Povijest nastave tjelesnog odgoja seže daleko u prošlost. No, u ovoj ćemo prigodi zanemariti te korijene pedagoške prakse u Hrvatskoj i početi s godinom 1894.
Na osnovi hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, Hrvatska je dobila samostalnost u “bogoštovlju i nastavi”. Pod geslom “Prosvjetom k slobodi” (i u liberalnom duhu) koriste se iskustva naprednijih nacija. Te tendencije doživljavaju polet nakon dolaska na vlast Narodne stranke i banovanja Ivana Mažuranića. U sklopu značajnih ostvarenja u prosvjeti i kulturi ističe se i “Zakon ob ustroju pučkih školah i preparandijah za pučko učiteljstvo u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji”. Tim posebnim Zakonom u sve je škole (izuzev gimnazija) uvedena obvezatna n
Uz osnovna načela tjelesnog odgoja sasvim u skladu s njima određuje se minimalna natkrita i otvorena površina po učeniku. Posebnu vrijednost imaju dalekovidne i dalekosežne odredbe za preparandije: buduće učiteljice i učitelji imaju ne samo obvezatnu nastavu gimnastike, nego Zakon obvezuje da uz svaku mušku preparandiju mora biti, između ostalih prostora za praktične vježbe i gombalište, a uz ženske zabavljalište…
Izidor Kršnjavi
Taj zakon 1874. bio je suvremen i njegove su postavke bile dalekovidne. Na tom putu velik doprinos dao je Izidor Kršnjavi. Saborski odbor za prijedlog novog zakona o školstvu imenovao ga je 1888. za jednog od izvjestitelja tog prijedloga. Sabor je prihvatio taj Zakon 31. listopada 1888. Za djelovanje u nastavi tjelesnog odgoja presudno je bilo studijsko putovanje Izidora Kršnjavog po Njemačkoj i skandinavskim zemljama. Posebno je proučavao sustav obrazovanja učitelja tjelovježbe. Nakon povratka u Zagreb odlučno je počeo provoditi svoje zamisli. U ostvarivanju reformi školstva, u naredbi o higijeni u školama, u poglavlju “O gombalištima” podsjeća da paragraf 14. Zakona o školama. Izrijekom traži da svaka školamora imati gombalište, čega se neke škole uopće ne pridržavaju. Izdaje naredbe čiji se smisao može sažeti: za dobrobit i zdravlje naše djece uz svaku školu mora biti gombalište. Zatim šalje Franju Bučara na studij u Švedsku, a nakon njegova povratka osigurava uvjete za historijski korak u tjelesnom odgoju u školama: “Tečaj nastave tjelesnog odgoja za učitelja pučkih škola”.
Odstupio je s mjesta predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu 1896., ali je osigurao novac za plaće učitelja tjelovježbe i potporu gradnje gimnastičkih dvorana.
Elipsa
Donjogradska gimnazija (današnji Muzej Mimara) sagrađena je 1895. U njoj su bile Donjogradska klasična gimnazija, Realna gimnazija i Viša djevojačka kućanskog i trgovačkog smjera. Zamisli Izidora Kršnjavog o velikom klasičnom igralištu nisu bile ostvarene. Uređeno je manje igralište i ovalna staza za trčanje oko njega. Vježbalište je dobilo elipsasti oblik. To školsko igralište puk je prozvao “elipsa”. I na toj “elipsi”, uz školsku nastavu tjelovježbe i školska sportska natjecanja, trenirali su i prvi zagrebački nogometni klubovi. Ali bila su to neka druga vremena… Nogometaši su morali pismeno tražiti od gradskih vlasti odobrenje. Dobili su ga 12. rujna 1905.: ” …mogu trenirati srijedom, petkom i nedjeljom poslije podne…” Uz sva ograničenja nogomet je profitirao – srednjoškolci su ga odmah zavoljeli. Godine 1908. gradske su vlasti odobrile i nogometaši su uredili pravo, uglato igralište. No, i dalje su ga zvali elipsom! Tamo je, 16. svibnja 1909., odigrana prva međunarodna nogometna utakmica u Zagrebu. HAŠK je rezultatom 3:0 pobijedio tada uglednu budimpeštansku momčad BEAC.
Zajedničkim snagama
Za vrijeme Prvog svjetskog rata na srednjoškolskom igralištu bile su podignute vojničke barake. U njih su nakon rata vlasti smjestile izbjeglice iz Istre. Igralište je bilo u više nego lošem stanju. Kada su vlasti konačno preselili izbjeglice u stanove u “gradskim kućama” moglo se misliti o novom rješenju srednjoškolskog igrališta.
Učenici Prve muške realne gimnazije potaknuli su uređenje srednjoškolskog igrališta tijekom 1930. i 1931. Predvodili su ih direktor gimnazije Pavle Serdar i profesor tjelesnog odgoja Vladimir Janković. Angažirana je bila i “Zajednica doma i škole”, a kroz njih i roditelji i njihovi prijatelji, gradske i banovinske ustanove. Učenici su praznili svoje štedne kasice!
Osobito je velika pomoć bila Higijenskog zavoda. U toj su ustanovi prednjačili direktor Berislav Borčić i liječnik, školski higijeničar, Živko Prebeg. Higijenski zavod je u svom Fondu za zdravstvenu zaštitu učenika imao dovoljno novca da ga se moglo odvojiti i za izgradnju igrališta. Već sam ovaj podatak govori mnogo o stupnju svijesti ljudi koji su vodili prosvjetu, zdravstvo i školstvo.
![](https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2022/09/milka-5-1024x621.jpg)
![](https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2022/09/nogomet-i-tenis-na-elipsi-1024x270.jpg)
Međić: Ariana Štulhofer navodi da je projektant uređenja arhitekt Egon Steinman, uz opasku: ” U tekstovima Vladimira Jankovića i Zdenka Jajčevića navodi se da je projektant Srednjoškolskog igrališta Luj Senđerđi, ali na originalnim je nacrtima potpis Egona Steinmanna. Vjerojatno je Luj Senđerđi bio organizator i nadzornik izvršenja radova.”
Svečano otvorenje
Konačno, prelijepo Srednjoškolsko igralište otvoreno je 1. i 2. lipnja 1935. učeničkim programom i natjecanjima. Iako je to bio samo školski sportski objekt otvorio ga je osobno ban dr. Marko Kostrenčić.
U sportskom programu sudjelovali su učenici Zagreba, Ljubljane i Beograda. Sačuvan je i otisak toga programa. O otvorenju možemo čitati u sjećanjima onih koji su bili sudionici. Jedan od njih je nadahnuto napisao: “Na svečanosti otvorenja bili su i ban Ivan Mažuranić i Izidor Kršnjavi, Franjo Bučar i svi koji su uz njih stvarali osnove za ovo što mi danas imamo. Od njih smo preuzeli poruku: “Dajmo djeci zraka i sunca!”