Tekst: Milka Babović
Listanje časopisa “Povijest sporta” višestruko je emotivno uzbuđenje: radost da je prošlost bila tako sadržajna i prihvatljiva, sjeta što ništa nije samo po sebi vječno, a mi smo, ipak, samo ljudi…
U broju 86 za srpanj, kolovoz i rujan 1990. u članku prof. Marijana Flandera o školskim sportskim društvima piše, između ostalog, i ovo: “… Poslije završetka izgradnje i svečanog otvaranja Srednjoškolskog igrališta 1. i 2. lipnja 1935. uvjeti za nastavu, trening i natjecanja bili su odlični. Na površini od oko 2000 m2 izgrađeno je veliko središnje igralište za veliki rukomet (100 m x 65 m), oko njega atletsko trkalište (333,3 m) sa šest staza u ravnim dijelovima i s po četiri staze u zavojima. Između igrališta i atletske staze bila su skakališta (po dva za skok uvis i udalj). Na zapadnoj strani nasip s drvenim klupama – gledalište za oko 1000 gledalaca, na istočnoj strani stajanje na istovjetnom nasipu. Iza istočnog nasipa – stajanja i gimnastičke dvorane gimnazije pomoćno igralište 70 m x 30 m i igrališta za odbojku i košarku. Na zapadnoj strani… s obje strane već ranije izgrađene gimnastičke dvorane Učiteljske škole ili Sokolane…uređena su igrališta za tenis, košarku i odbojku. Slobodne površine pokrivene su travom i raznolikim ukrasnim zelenilom, tako da je to zajedno sa sportskim površinama davalo lijep izgled tom prostranom sportskim parku. To igralište je izvanredno održavano!…”
Staza usred grada
Na Srednjoškolskom igralištu održavana je redovita nastava tjelesnog odgoja, sportski izvannastavni učenički život, natjecalo se… Srednjoškolska atletska i rukometna prvenstva priređivana su, u pravilu, nedjeljom prijepodne. Gledališta, i sjedenje i stajanje, bila su puna. Cijelo je igralište bilo ograđeno niskim betonskim zidom na kojem je bila čvrsta, lijepa željezna ograda pa su se i uz nju zadržavali prolaznici i pretvarali je u još jedno gledalište. Atletičari zagrebačke “Mladosti” su i svoje međunarodne klupske dvoboje priređivali na stazi usred grada. Jednom je zgodom u finskoj momčadi trčao čak i Denis Johansson, tada jedan od najboljih srednjoprugaša svijeta.
Pa gdje je taj park sporta i rekreacije, ta zelena oaza, rasadnik dobrih sportaša i kasnije uglednih, uspješnih ljudi našega grada? I šire od
To je ona prostrana površina omeđena zgradom današnjeg muzeja “Mimara”, Klaićevom ulicom prema zapadu, produžetkom Kačićeve na jug i ulicom Izidora Kršnjavoga (Sokolskom) do Savske. Samo, ona danas izgleda drugačije…
Ledina iza Mimare
U nedoumici kako umjereno, ali istinito opisati sadašnje stanje, za samokritičnog novinara je sreća imati knjigu “Sportska arhitektura u Zagrebu”. Tu genezu sportskih lokacija i prostora napisala je dr. sc. dipl. arh. Ariana Štulhofer (Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, 2005.). Nije moje da ustvrdim kome bi sve u ovom našem gradu i šire ova knjiga bila dragocjen sugovornik, ali se usuđujem napisati da bi ova znanstvena monografija sportske arhitekture morala dobiti svoje mjesto na policama s knjigama onih koji o sportu odlučuju ili pišu.
“Iza monumentalnog sklopa školskih zgrada u čijem se središnjem dijelu nalazi Muzej Mimara, pruža se prema zapadu zapuštena slobodna površina, gotovo ledina. Iako je za nastavu tjelesnog odgoja koriste učenici šest škola, a poslijepodne dolaze sportaši i rekreativci svih generacija, igralište je nedovoljno održavano… Korisnici ovog prostora i danas su najbolji pokazatelj njegova višestrukog značenja, i to ne samo kao povijesne arhitektonsko-urbanističke cjeline, mjesta socijalnog življenja i druženja, nego i njegove ekološke vrijednosti…” – piše Ariana Štulhofer. Treba se samo sjetiti da su drvoredi u ulicama Klaićevoj i Kršnjavoga sa zelenilom na igralištu tvorili uvijek zelenu zaštitu od buke prometa, ali i ugodnu svježinu ljeti.
Prosvjetom k slobodi
Srednjoškolsko igralište otvoreno 1. i 2. lipnja 1935, bilo je suvremeno u svakom pogledu, jedinstven sportsko-školski objekt u cijeloj tadašnjoj državi. Nije slučajno sagrađeno baš u Zagrebu.
Povijest nastave tjelesnog odgoja seže daleko u prošlost. No, u ovoj ćemo prigodi zanemariti te korijene pedagoške prakse u Hrvatskoj i početi s godinom 1894.
Na osnovi hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine, Hrvatska je dobila samostalnost u “bogoštovlju i nastavi”. Pod geslom “Prosvjetom k slobodi” (i u liberalnom duhu) koriste se iskustva naprednijih nacija. Te tendencije doživljavaju polet nakon dolaska na vlast Narodne stranke i banovanja Ivana Mažuranića. U sklopu značajnih ostvarenja u prosvjeti i kulturi ističe se i “Zakon ob ustroju pučkih školah i preparandijah za pučko učiteljstvo u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji”. Tim posebnim Zakonom u sve je škole (izuzev gimnazija) uvedena obvezatna n
Uz osnovna načela tjelesnog odgoja sasvim u skladu s njima određuje se minimalna natkrita i otvorena površina po učeniku. Posebnu vrijednost imaju dalekovidne i dalekosežne odredbe za preparandije: buduće učiteljice i učitelji imaju ne samo obvezatnu nastavu gimnastike, nego Zakon obvezuje da uz svaku mušku preparandiju mora biti, između ostalih prostora za praktične vježbe i gombalište, a uz ženske zabavljalište…
Izidor Kršnjavi
Taj zakon 1874. bio je suvremen i njegove su postavke bile dalekovidne. Na tom putu velik doprinos dao je Izidor Kršnjavi. Saborski odbor za prijedlog novog zakona o školstvu imenovao ga je 1888. za jednog od izvjestitelja tog prijedloga. Sabor je prihvatio taj Zakon 31. listopada 1888. Za djelovanje u nastavi tjelesnog odgoja presudno je bilo studijsko putovanje Izidora Kršnjavog po Njemačkoj i skandinavskim zemljama. Posebno je proučavao sustav obrazovanja učitelja tjelovježbe. Nakon povratka u Zagreb odlučno je počeo provoditi svoje zamisli. U ostvarivanju reformi školstva, u naredbi o higijeni u školama, u poglavlju “O gombalištima” podsjeća da paragraf 14. Zakona o školama. Izrijekom traži da svaka školamora imati gombalište, čega se neke škole uopće ne pridržavaju. Izdaje naredbe čiji se smisao može sažeti: za dobrobit i zdravlje naše djece uz svaku školu mora biti gombalište. Zatim šalje Franju Bučara na studij u Švedsku, a nakon njegova povratka osigurava uvjete za historijski korak u tjelesnom odgoju u školama: “Tečaj nastave tjelesnog odgoja za učitelja pučkih škola”.
Odstupio je s mjesta predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu 1896., ali je osigurao novac za plaće učitelja tjelovježbe i potporu gradnje gimnastičkih dvorana.
Elipsa
Donjogradska gimnazija (današnji Muzej Mimara) sagrađena je 1895. U njoj su bile Donjogradska klasična gimnazija, Realna gimnazija i Viša djevojačka kućanskog i trgovačkog smjera. Zamisli Izidora Kršnjavog o velikom klasičnom igralištu nisu bile ostvarene. Uređeno je manje igralište i ovalna staza za trčanje oko njega. Vježbalište je dobilo elipsasti oblik. To školsko igralište puk je prozvao “elipsa”. I na toj “elipsi”, uz školsku nastavu tjelovježbe i školska sportska natjecanja, trenirali su i prvi zagrebački nogometni klubovi. Ali bila su to neka druga vremena… Nogometaši su morali pismeno tražiti od gradskih vlasti odobrenje. Dobili su ga 12. rujna 1905.: ” …mogu trenirati srijedom, petkom i nedjeljom poslije podne…” Uz sva ograničenja nogomet je profitirao – srednjoškolci su ga odmah zavoljeli. Godine 1908. gradske su vlasti odobrile i nogometaši su uredili pravo, uglato igralište. No, i dalje su ga zvali elipsom! Tamo je, 16. svibnja 1909., odigrana prva međunarodna nogometna utakmica u Zagrebu. HAŠK je rezultatom 3:0 pobijedio tada uglednu budimpeštansku momčad BEAC.
Zajedničkim snagama
Za vrijeme Prvog svjetskog rata na srednjoškolskom igralištu bile su podignute vojničke barake. U njih su nakon rata vlasti smjestile izbjeglice iz Istre. Igralište je bilo u više nego lošem stanju. Kada su vlasti konačno preselili izbjeglice u stanove u “gradskim kućama” moglo se misliti o novom rješenju srednjoškolskog igrališta.
Učenici Prve muške realne gimnazije potaknuli su uređenje srednjoškolskog igrališta tijekom 1930. i 1931. Predvodili su ih direktor gimnazije Pavle Serdar i profesor tjelesnog odgoja Vladimir Janković. Angažirana je bila i “Zajednica doma i škole”, a kroz njih i roditelji i njihovi prijatelji, gradske i banovinske ustanove. Učenici su praznili svoje štedne kasice!
Osobito je velika pomoć bila Higijenskog zavoda. U toj su ustanovi prednjačili direktor Berislav Borčić i liječnik, školski higijeničar, Živko Prebeg. Higijenski zavod je u svom Fondu za zdravstvenu zaštitu učenika imao dovoljno novca da ga se moglo odvojiti i za izgradnju igrališta. Već sam ovaj podatak govori mnogo o stupnju svijesti ljudi koji su vodili prosvjetu, zdravstvo i školstvo.
Međić: Ariana Štulhofer navodi da je projektant uređenja arhitekt Egon Steinman, uz opasku: ” U tekstovima Vladimira Jankovića i Zdenka Jajčevića navodi se da je projektant Srednjoškolskog igrališta Luj Senđerđi, ali na originalnim je nacrtima potpis Egona Steinmanna. Vjerojatno je Luj Senđerđi bio organizator i nadzornik izvršenja radova.”
Svečano otvorenje
Konačno, prelijepo Srednjoškolsko igralište otvoreno je 1. i 2. lipnja 1935. učeničkim programom i natjecanjima. Iako je to bio samo školski sportski objekt otvorio ga je osobno ban dr. Marko Kostrenčić.
U sportskom programu sudjelovali su učenici Zagreba, Ljubljane i Beograda. Sačuvan je i otisak toga programa. O otvorenju možemo čitati u sjećanjima onih koji su bili sudionici. Jedan od njih je nadahnuto napisao: “Na svečanosti otvorenja bili su i ban Ivan Mažuranić i Izidor Kršnjavi, Franjo Bučar i svi koji su uz njih stvarali osnove za ovo što mi danas imamo. Od njih smo preuzeli poruku: “Dajmo djeci zraka i sunca!”
