Napisala: Olga Maruševski
(iz rukopisne ostavštine, ustupio Institut za povijest umjetnosti)
Zato što Zagreba ima mnogo, povijesnog, novog i najnovijeg i svaki je drukčiji, nastao u skladu s tlom u koji se ukopavao, rastao po svojoj volji ne brinući za susjeda. Voljeti traži malo ga i poznavati, barem prohodati. Volim ga i zato što se s njim možeš i posvađati onako obiteljski zbog nasljeđa, rastrošnosti, škrtosti, neodlučnosti, brzopletosti, brbljavosti. Stvarali su ga domaći i stranci, da kažemo manjinske skupine sa svih strana svijeta, no koji ubrzo postadoše domoroci Zagrepčani jer je o tome ovisio njihov posao. Ta grad nije puž dvospolac da se sam oplođuje, tako su valjda mislili i mjernici koji su sredinom prošlog stoljeća zamislili na crtaćoj dasci današnje središte Donjega grada i ujedno zamolili Sabor da se ukinu zastarjele feudalne uredbe zadružnog života, kako bi se seljak posvetio obrtu i trgovini i napučio taj novi Zagreb. A rascvjetao se upravo za zločestoga bana Khuena Héderváryja koji je vladao željeznom rukom, ali u baršunastoj rukavici. No, danas više rukavice nisu u modi jer živimo u buldožersko-betonskom vremenu s pripadajućim došljacima koji žele stvoriti neki novi identitet grada. Dogodilo se opet jednom „narodno gibanje“ – kako bi to rekli naši prošlostoljetni mjernici.
Volim taj brzoživi grad, istina, pomalo i zabavan. Nikad u bitkama osvojen, ali se okitio vojničkim spomenicima. Prvi je na redu kirasir sv. Juraj, slijedi kavalerijski general Jelačić, pa infanterijski general Preradović, usput i pjesnik, i napokon konjanik sa žezlom i mačem, državotvorni Tomislav. S druge pak strane s tim je herojima mača imao samo neprilika, okretao ih, seljakao okolo po gradu da im nađe bolje mjesto, raskomadao, pa opet sastavljao. A s herojima duha nije baš išlo od ruke, poput onog golemog Tina u tijesnoj ulici ili skutrenog Marula u široku travnatu bazenu. Časna je iznimka Matoš na gornjogradskoj Promenadi, kojeg su već odmah nakon njegove smrti predlagali sjedećeg na klupi na Griču. Pa i onaj malo nacvrcani Šenoa, što se naslonio na reklamni stup, doseljenički sin, a pravi Zagrepčanin. Uostalom, spomenici su pokretna imovina, nešto poput ormara ili crkvenog oltara, koju može neka druga vlast ili pokora preseliti u zgodniju prostoriju. Nažalost, ne može se preseliti ni prodati ni srušiti onaj spomenik našoj nogometnoj slavi, ne dajući da diše romantičnom perivoju Maksimiru.
Voljela sam, kažem u prošlom vremenu jer ih više nema, zagrebačke kavane Korzo, Medulić, posebno Gradsku koja stilom pripada dobu jazza, ljudima koji su stvarali moderni Zagreb. Kad su je zatvorili, prosvjedovalo se javno i naša je televizija promptno pratila događaj pokazuju pritom slike kavane Korzo iz 1906.! Dodajem u zagradi kako se od novinara traži vjerodostojnost i istinitost u političkoj sferi, a kultura se i ne spominje. Ona, ta odiozna kultura, porinuta na neki sporedni ranžirni kolosijek kao nevažna novinska informacija, tek se povremeno izvuče pokoji vagon, dobro došao političkoj vlasti.
Volim i najnoviji Zagreb, premda bez smisla za red, bez pravih ulica i trgova. Ali zato takav susret betona i prirode sačuvane u prastarim nazivima naselja: Vrbik, Podbrežje, Sopot, Utrine, Travno, Otok, Siget, Zapruđe, Jarun. Prepoznajem u njima nekoć hirovitu i vrludavu Savu zbog koje se grad nije usudio ogledati se u njezinim vodama. Urbanisti kažu da su njezine zelene obale prednost. Pa slažem se.
