Prosinac je vrijeme koje u kršćanskom dijelu naše civilizacije obilježavaju božićni blagdani.
Napisao: Jura Gašparac
Foto: Ines Novković
Božićni blagdani (poput raznih sličnih blagdana u drugim religijama) ljudski rod podsjećaju na vječnu ljepotu života koja nikada ne nestaje, nego se samo u raznim oblicima u čudesnim preobražajima “umnaža”, tj. “mijenja”.
Kršćanstvo (proizašlo iz abrahamske tradicije iz koje je potekao Isus Krist sa svojim učenjem) je prava riznica simbolike slavlja vječnoga života.
Mislite li da je jedno zrno pšenice tragično okončalo svoj život te netragom izgubljeno nestalo tako što se je čudesno preobrazilo u vlat i klas?
Kristov se je nauk (poput tog simbola zrna pšenice) proširio, možemo reći cijelim svijetom, a
osnovnom, nepromjenjivom nauku, dodana su u njegovoj simbolici i razna lokalna obilježja uvjetovana najčešće prirodnim osobitostima ili stapanjem ranijih ukorjenjenihkultova u kršćanske obrede.
Kao što su, primjerice, zamjena za razna predkršćanskabožanstva novim obraćenicima na kršćanstvo, zamijenili kršćanski sveci zaštitnici. U jednom takvom stapanju kršćanstva s ranijim vjerovanjima preuzeti su tako i simboli badnjega drveta ili božićnoga bora.
Badnje drvo
U slavenskim kultovima i prije doseljenja na današnje prostore, bilo je prisutno obožavanje drveća (osobito hrasta i lipe), o kojima su bili ispredeni mitovi i vjerovanja kao o šumskim božanstvima. Lipa s osobitom elegancijom stabla ukrašena s cvijetom opojnoga mirisa (a koji sasušen kao čaj još i liječi), a mekog drveta, doslovno podsjeća na ljepšu šumsku kraljevnu − a i samo ime o njoj najviše govori “Lipa” (op.a. Dalmatincima ne treba prijevod?!). Prelaskom Slavena (a među njima među prvima i Hrvata) na kršćanstvo, nije dobila nikakvu kultnu ulogu u kršćanskim obredima, ali je ipak postala sastavnim dijelom crkvenih prostora jer od njenog (za skulptursko-rezbarsku obradu) podatnoga drveta izrađen je najveći dio skulptura na brojnim drvenim oltarima.
Svojom poroznošću osobito dobro upija kredne nanose na koje se nanosi boja ili pozlata te im u dobrim uvjetima omogućuje stoljetnu postojanu trajnost. Stabla lipe fasciniraju i svojom dugovječnošću. Kraj te šumske kraljice (makar je u kršćanstvu izgubila kultnu ulogu) ljudi su se i nadalje voljeli okupljati. U skladu s time podsjetimo se samo Stubičke lipe koja raste i danas, a oko koje su se one davne 1573. godine okupljali puntari Matije Gupca. Druga (možda još i starija) lipa u našoj zemlji nalazi se u Postojbini Kalničkih plemića “šljivara” na trgu pored gotičke crkve u selu Visoko. No, vratimo se na hrast. Hrast gorostašnošću svoga stabla i tvrdoćom svoga drveta zaista podsjeća na šumskoga kralja. Dobroga kralja koji svojim plodovima (žirovima) može nahraniti ljude kao i životinje.
Primjerice, od trgovina svinjama koje su se tovile u stoljetnim turopoljskim hrastovim šumama “lugovima” stoljećima je egzistiralo stanovništvo imućne plemenite općine turopoljske zahvaljujući tome. Slično je bilo i s velikim dijelom Slavonije prije negoli je u 19. stoljeću velikim dijelom iskrčena u žitnicu. Prodajom slavonske hrastovine (a osobito Francuzima za izradu bačava u kojim su najbolje sazrijevali njihovi dobro poznati plemeniti napitci) namaknuta su i sredstva kojima je biskup Josip Juraj Strossmayer sagradio velebnu historecističnuĐakovačku katedralu. Gorostasni stoljetni hrastovi, nažalost, ostali su sačuvani samo na starim fotografijama − koje nam vjerno svjedoče da Josip Kozarac, pisac “Slavonske šume”, u raskoši svojega talenta nimalo nije pretjerao opisujući ih kao jednu od najvećih ljepota svog rodnoga kraja.
U okružju takvih fascinantnih prirodnih ljepotana i sam dan prije Božića stapanjem ranijega kulta dobio je ime Badnjak; što je ime hrastova panja ili klade koja se je te noći (uoči obilježavanja Kristova rođenja) unosila u kuću, da bi tu noć, kao i u ostale dane Božića, gorjela na ognjištu. Treba li uopće naglasiti da je toplina ognjišta (pogotovo u tom najhladnijem dijelu godine) bila centar doma oko kojega se je cijela obitelj okupljala. U ostalim, rekli bismo, običnim danima godine, tvrdo hrastovo drvo (od kojega su se gradile kuće te razni čvrsti alati) bilo je prevrijedno da bi se na njemu ogrijevali, ali te blagdanske noći gorjelo je u čast rođenju Krista. Stara hrvatska božićna pjesma pjeva “Na tom mladom ljetu veselimo se, mladoga kralja mi molimo”, a plamsajući u noći Kristova rođenja iz staroga kulta preuzeti šumski kralj plamsajući odavao je čast novome mladom kralju.
Njegovi odsječeni, naizgled umrli dijelovi, živjeli su i dalje, razvijajući toplinu koja je grijala razne generacije jedne obitelji skupljene oko njega na ognjištu, a pepeo koji bi ostao iza tog preobražaja (naizgled mrtav) davao je “jalovoj zemlji”, sljubljenoj s njime rađanje osobite plodnosti “novoga života”, a ne utjelovljuje se u toj simbolici na jedan takav način i Kristov život, rođenje, smrt te ponovno Uskrsnuće. Pravoslavni kršćani naše zemlje (kao i ostalih istočnih crkava) i dalje su zadržali taj stari način obilježavanja Badnjaka, s time da su pod utjecajem kićenja crnogorice (a što je došlo iz germanskih zemalja) pridodali kićenje hrastovih grana raznim ukrasima. Hrvatski katolici (kao i pripadnici većine kršćanskih sljedbi) u našoj zemlji od sredine 19. stoljeća taj običaj sve više napuštaju te se priklanjaju kićenju drva crnogorice koje se postupno stoljećima širilo s germanskoga sjevera Europe. I makar nam se činilo da je kićenje zimzelenoga drveta koje najčešće nazivamo bor (što je krivo jer se drvo bora ne kiti, već se kiti drveće smreke, jele ili omorike – u nas sve više pančićeve koju je pronašao u 19. stoljeću naš botaničar Josip Pančić kao endemsku vrstu u planinama Srbije) prastari običaj, on je kod nas zaista relativno nov bez obzira što nam se naizgled čini kao da je u našoj kulturi ukorijenjen od pamtivjeka te nam je danas ta simbolika u slavljenju Božića postala najupečatljivija. Slično nam se možda događa i danas kad iz zapadne tradicije prihvaćamo, primjerice simboliku Valentinova, kao i relikt keltskoga kulta Halloween.
Božićno zimzeleno drvce
Priče (kao i bajke i legende) najčešće započinju rečenicom: “Jednom davno bijaše…”, a u našoj legendi stvarni sveti Bonifacije (koji je živio od 672. do 754.), porijeklom iz Engleske došao je s Germanima u današnju Njemačku propovijedati Evanđelje. Stari Germani (poput Slavena poklonici štovanja hrasta), koji su prihvatili kršćanstvo, od tada zanemaruju prastaro božanstvo hrasta te počinju štovati simboliku drva jele jer im je sv. Bonifacije prema njenom trokutastom obliku tumačio dogmu Sv. Trojstva ili jednoga Boga u tri božanske osobe. Zimzeleno drvo koje u doba godine kada gotovo sva vegetacija prividno zamre, nadasve blista u svojoj nepromjenjivoj ljepoti, a to je samo pojačavalo snagu simbolike kršćanstva o vječnome životu.
12. st. je u tim krajevima zabilježeno kao doba u kojemu ljudi vješaju borove grane pod stropove svojih domova kao znak da su kršćani. Kao mjesto gdje je okićeno prvo božićno drvo nalik na ova koja mi poznajemo danas, pretenzije na to polaže nekad henzeatski grad Riga, danas glavni grad Letonije. Gdje je na posebnoj ploči spomen-obilježju na gradskom trgu zabilježeno da je tamo 1510. bilo okićeno božićno drvce za sve stanovnike grada. Simbolika tog drveta (osim praznika Kristova rođenja) bila je i simbolika s drvom spoznaje
iz izgubljenoga zemaljskog raja. Negdje je (malo prije ili kasnije u tom vremenu, a o čemu se dugo raspravljalo) Martin Luther, osnivač reformirane crkve, navodno ukrasio božićno drvce svjećicama − da sija poput noćnoga neba obasjanog sjajem zvijezda. Tijekom vremena običaj ukrašavanja božićnoga drveta proširio se u obiteljske domove.
Do 1815. (ili razdoblja Bečkoga kongresa) smatrao se isključivo protestantskim obilježjem. Za vrijeme održavanja Bečkoga kongresa, 1815, udružena koalicija raznih europskih zemalja (koja je porazila Napoleona) u tom sveopćem oduševljenju pobjedom, lakše je zaboravila na vlastite različitosti te je tako raskošno okićeno božićno drvce koje je u svom domu okitila princeza Henrietta von Nassau-Weilburga s oduševljenjem bilo prihvaćeno u društvu tadašnje crème de l’ crème u Beču okupljene europske aristokracije. To je na neki način bio početak tradicije simbolike Božića, kakvu danas poznajemo kao u Božić u Beču.
Običaj se ubrzo počeo širiti Austrijom, a u Hrvatsku dolazi nakon revolucionarne 1848, kada bečka vlada u naše krajeve, radi centraliziranja Monarhije, šalje velik broj svojih činovnika austrijsko-njemačkoga porijekla.
