Nakon potresa 9. studenoga 1880. nesebično je pomagao svojim sugrađanima od jutra do mraka, po hladnoći i kiši, pa se razbolio; umro je 13. prosinca 1881. od komplikacija bolesti, navršivši tek 43 godine
Napisali: dr. sc. Vanda Bilinski, Franz Biba, mr. pharm., prof. dr. sc. Vladimir Grdinić i Jasmina Reis, voditeljica Kuće Šenoa
„Bio je utorak 9. studenoga 1880. Jutro je osvanulo tmurno, padala je sitna kišica. Na jednom se oglasila silna podzemna tutnjava, a odmah iza toga nastade užasna trešnja zemlje. Bilo je to u sedam sati, trideset tri minute i pedeset sekundi, kada je Zagreb pogodio potres. (…) Sreća bijaše za grad Zagreb“, piše povjesničar Rudolf Horvat, „što je godine 1880. imao energičnog načelnika Matu Mrazovića, koga su izdašno podupirali gradski vijećnici: August Šenoa, Đuro Deželić i Adolf Hudovski. Odmah iza potresa nastadoše u Zagrebu dani velike radnje i selidbe. Ložilo se peći samo u rijetkim kućama, iako bijaše osjetljivo hladno. Sva sila ljudi oboljela je od straha i od nahlade. Uz to je u Zagrebu već od prije harala difterija, od koje je pomrlo mnogo djece.“
Hrvatski književnik, dramaturg, kritičar, prevoditelj, novinar i pravnik August Šenoa od 1873. posljednjih osam godina života bio je senator (vijećnik) u gradskom magistratu, zadužen za odjele građevinarstva, socijale, gradskog redarstva i čistoće. Bio je i pro bono sudac za prekršaje te urednik časopisa Vienac, potpredsjednik Matice hrvatske i umjetnički ravnatelj i dramaturg Narodnog zemaljskog kazališta. Zbog brojnih obveza književna djela pisao je samo noću. Nakon potresa 9. studenoga 1880. nesebično je pomagao svojim sugrađanima od jutra do mraka, po hladnoći i kiši, pa se razbolio. Umro je 13. prosinca 1881. od komplikacija bolesti, navršivši tek 43 godine.
O potresu u Zagrebu i bolesti Augusta Šenoe u knjizi „Moj otac“ pisao je i njegov najstariji sin Milan koji je u vrijeme očeve smrti imao 12 godina:
„Neumorno je prolazio po svim onim potleušicama, provlačio se uza stube u rasklimano, zamazano potkrovlje, spuštao se niza stube u jadne podzemne stanove, gdje je i bez potresa vladala krajnja bijeda i nevolja. Nije to bilo učinjeno jednom, već sat za satom, tjedan za tjednom, gotovo za vrijeme od tri mjeseca. (…) Jednoga tmurnoga prosinačkog dana – sitna je kiša padala već treći dan, a onda okrenuo sjever – otpraviše se gradski mjernik i moj otac da se uspnu na franciskanski toranj, koji je bio na sve četiri strane od kape do temelja propuknuo: dva decimetra široke pukotine, zjale, pa su se ljudi bojali, kako se još u prosincu ponavljahu potresni udarci, da će se zvonik srušiti. Kad je one večeri došao moj otac kući, sav izmoren i duševno i tjelesno, stane se najednom tužiti majci da ćuti jake bolove u zglobovima. Međutim to je jenjalo nakon tri dana. (…) Na Novu godinu 1881. odosmo k djedu (u Veliku Goricu). (…) Pod konac siječnja jave se opet jake boli u zglobovima. Doktor Fon morao je žalibože konstatirati upalu zglobova. Od mjeseca ožujka ostao je otac kod kuće. Tek se kadikad vozio s majkom po gradu. Upala se bacila na srce, a ovo poče izlučivati vodu: pomalo napune se noge, a onda se poče voda sakupljati u trbuhu.“
Augustova supruga Slava Šenoa piše 25. kolovoza 1881. sinu Milanu koji je i za vrijeme školskih praznika bio kod djeda Đure pl. Ištvanića u Velikoj Gorici:
„U utorak bilo je tateku jako zlo, u sedam sati spopala ga astma i u dva sata u noći opet, na svu sreću je onkel kod nas bio i prenoćio, te je doktor još kasno u noći došo, od onda dođu uvijek dva, jučer bio je konsilium kod kojeg su Fon, Rakovac i Hensler prisustvovali, i onda tateku vodu uzeli 18 litara. Sad mu je sasvim dobro, samo je jako slab i mora nekoliko dana ležat. U subotu odlazi Fon u Beč. Mjesto njega dolazi Hensler…“
Upala zglobova proširila se na srce
„Zaredaše posjeti“, sjeća se Milan Šenoa u knjizi „Moj otac“. „Svake subote poslije podne posjećivao bi oca Đuro barun Jelačić, brat pokojnog bana. On je zaklinjao moga oca neka rabi Morisonove pilule, međutim doktori (Josip) Fon i (Ladislav) Rakovac bijahu protivni tome. Dvaput mu metnuše kanilu, pa ispustiše vodu. (…) Pod jesen (1881.) dobio je moj otac neku bočicu s kloroformom, pa je udisao da mu se ublaže boli. Držali su ga dajući mu Sherry i Cognac…“
Među brojnim prijateljima koji su posjećivali bolesnog Augusta Šenou bio je i botaničar Dragutin Hirc, prirodoslovac, planinar i publicist. Nakon Šenoine smrti objavio je članak u časopisu Pozor, 20. prosinca 1881., u kojem je, među ostalim, napisao:
U lipnju 1940. Slava Šenoa je u intervjuu s Nikolom Škrgićem za Zagrebački list ovako opisala tijek Augustove bolesti:
„Poslije potresa, koji je razrušio Zagreb, obolio je od upale zglobova, koja se prenijela na srce, i tako je najzad dobio vodenu bolest, pa su mu vodu morali ispuštati kroz kanilu. U početku bolesti, kad su ga počeli boljeti zglobovi, pozvao bi me, kad bi bolovi popustili, pa bi se zajedno izvezli fijakerom. Ali kada je bolest dohvatila srce, nije više ostavljao kuću. U bolesti posjećivali su ga njegovi prijatelji, a među njima i sam Josip Juraj Strossmayer. (…) Iako ga je bolest shrvala ipak je i dalje neumorno radio. Do zadnjeg dana je pisao. Kad bi se umorio, a i poslije, kad više nije mogao, diktirao je meni (i sinu Milanu). „Kletva“ mu je bila posljednje djelo. Metnula bih mu pod glavu nekoliko jastuka (…) Iako je mnogo trpio, bio je strpljiv i nikad se nije žalio na bolest. Bio je uvijek jako dobar prema meni i djeci. Nikada nije govorio o tome da će umrijeti samo da bi me poštedio. S vremena na vrijeme prinosio bi nozdrvama bočicu s kloroformom, pa je udisao. Govorio je da mu to ublažuje bol. (…) Bio je utorak 13. decembra ujutro. Djecu sam poslala u školu kao obično, a djevojku na trg. Njemu je pozlilo… Zadušiti ću se! … Moram umrijeti! … To su mu bile zadnje riječi.“
Zašto Šenoi nisu dali Morisonove pilule
Augusta Šenou više od godinu dana svim tadašnjim dostupnim ljekovitim sredstvima predano su liječili Josip Fon, začetnik moderne kirurgije i voditelj odjela Bolnice milosrdne braće u Zagrebu, Franjo Henzler, ravnatelj zagrebačke vojne bolnice i docent za higijenu na Filozofskom fakultetu, te Ladislav Rakovac, prvi internist u Hrvatskoj, primarni liječnik Bolnice milosrdne braće, tajnik Zdravstvenog odjela zemaljske vlade i predsjednik Zbora liječnika. U Šenoinoj ostavštini u Kući Šenoa nalaze se i biljezima opremljene potvrde liječnika Josipa Fona i Ladislava Rakovca o plaćenom honoraru za liječenje. Nažalost, u potvrdama se ne navode dijagnoza niti pojedinosti o pruženim liječničkim uslugama.
No, zašto liječnici nisu Šenoi dali Morisonove pilule, tzv. čudotvorni lijek koji mu je uporno preporučivao Đuro barun Jelačić, što i u svojoj knjizi spominje Milan Šenoa? Naime, Morisonove pilule tada su naveliko reklamirane u zapadnoj Europi kao lijek koji jamči ozdravljenje od svih bolesti. Čudotvorni pripravak sadržavao je značajnu količinu drastičnih purgativa i bio je zabranjen u Austrijskom Carstvu. U literaturi se spominju i smrtni slučajevi nakon uzimanja Morisonovih pilula. Sastojci su bili tajni i nisu navedeni na pakiranju, a tek je kasnije analizom utvrđeno da su pripravci zapravo pogubni za zdravlje. Činjenica da Šenoi liječnici nisu davali Morisonove pilule pokazuje koliko su bili svjesni da je taj razvikani pripravak zapravo vrlo štetan i da bi prouzročio još veće tegobe.
Nažalost, ni uz najveću i najpožrtvovniju brigu liječnika Fona, Rakovca i Henslera medicina u ono vrijeme nije mogla spasiti velikog čovjeka i pisca. Bez modernih dijagnostičkih metoda i učinkovitih lijekova bio je August Šenoa osuđen na dugo bolovanje, pa iako je pokazivao životni optimizam i predano radio i pisao do posljednjeg dana, nije mu bilo spasa.
Morisonove medicinske pilule
James Morison (1770. – 1840.) otprilike od 1825. u Londonu je prodavao svoje čudotvorne pripravke. Najprije se bavio trgovinom vinima, zatim je kratko radio s ljekarnikom Blainom, a potom je osnovao tzv. Gesundheitskollegium (zdravstveni kolegij, društvo, zajednicu). Morisonove medicinske pilule proizvodila je i prodavala tvrtka H. Morison & Co., Ltd., London, a mogle su se nabaviti i u Njemačkoj, u Apotheken-Bederafskontrol u Berlinu SW 48, Friedrichstraße 19.
Čudotvorne Morisonove pilule bile su dvodijelni pripravak za čišćenje krvi. Prvi dio pripravka je prah, a drugi sredstvo za otapanje, kako bi se pripravak mogao popiti ili uzimati u obliku kapi. Sastavnice lijeka su: smola jalapa (drastični purgativ); aloj (kontaktne laksancije – sredstva koja potiču pražnjenje crijeva; biljne emolijencije – sredstva za zaštitu kože životinjskog, biljnog, mineralnog i sintetičnog podrijetla; i protektivi za sluzi); kalijev hidrogentartarat (mineralna tvar s djelovanjem na probavni sustav i metabolizam); ekstrakt kolocinta (drastični purgativ). Dakle, pripravak se može označiti kao kataraktik – sredstvo s jakim djelovanjem na čišćenja crijeva.
Sličan Morisonovim pilulama, u povijesti je zabilježen i biljni pripravak Pilulae Colocynthidiset Jalapae compositae (ekstrakt kolocinta, ekstrakt crne bunike, smola jalapa, ekstrakt čestoslavice, smola podofilin, ulje paprene metvice i razrijeđeni alkohol), poznat kao sredstvo s jakim učinkom na čišćenje crijeva.
Univerzalni lijek, svelijek, panaceja (grč. panakeomai) oduvijek je san ljudskoga roda. Kako piše Vladimir Grdinić u djelu „Uvod u farmaciju”, književnik i prirodoslovac Johann Wolfgang Goethe u mladosti je studirao kemiju, slušao predavanja iz botanike i ljekarništva te obavljao praksu u ljekarni Jacoba Reinpolda Spielmanna u Strasbourgu, pa se i osobno mogao uvjeriti u trgovinu tajnim farmaceutskim pripravcima. U kazališnom komadu „Jahrmarktsfest zu Plundersweilern“ („Godišnji sajam u Plundersweilernu“) Goethe opisuje nekog šarlatana koji hvali svoje tajne lijekove – arkane (lat. arcanum). Naime, proizvođači takvih pripravaka išli su od mjesta do mjesta i prodavali svoje proizvode, reklamirajući ih kao univerzalne lijekove.
U prvoj polovini 19. stoljeća počele su se osnivati farmaceutske tvornice koje su čudotvorne arkana pripravke proizvodile i prodavale najčešće izravnim slanjem kupcima. Pripravci su reklamirani u novinama, na plakatima i lecima. Tako su reklamirane i Morisonove pilule, a od 1860. tvrtka je i besplatno dijelila knjigu „Morisoniana“. Poslije smrtnih slučajeva koji su povezani s njihovim korištenjem, zabranjeno je reklamiranje Morisonovih pilula. Međutim, unatoč zabranama, proizvođači su uspijevali pomoću neprestano novih objava „zahvalnih bolesnika“ i „stručnih mišljenja“ uvjeriti kupce u nadmoćnu učinkovitost pripravaka koji su se i nadalje mogli jednostavno naručiti poštom.
Nakon smrti Jamesa Morisona 1840. u Parizu, ostalo je golemo bogatstvo. Njegovi sinovi i potomci vodili su tvrtku do 1928., proizvodeći tzv. čudotvorne lijekove i dajući lažnu nadu milijunima bolesnika u čudotvorno izlječenje.
Meyers Grosses Konversations Lexikon, 1902. – 1908., odlično analizira taj fenomen: „Veliku ulogu nalaze ti proizvodi ponajviše u želji da se dobije pomoć u onim slučajevima gdje to liječnik ne može ponuditi. (…) Njihovi proizvođači i trgovci znaju u pravilu zakon lukavo izigrati, upotrebljavaju u velikoj mjeri tisak (novine) koje nažalost te oglase uglavnom ne odbijaju i izazivaju time štetu, budući da pacijente navode na pogrešan put, pa oni zbog podlijeganja šarlataneriji vjerojatno propuste pravo vrijeme, kad bi još liječnička pomoć bila moguća.“
I danas, u vrijeme poplave sumnjivih, neprovjerenih proizvoda preko interneta, treba podsjetiti na poruku pape Pavla IV. (koja se pripisuje vjerojatno još Martinu Lutheru): „Mundus vult decipi, ergo decipiatur“ (Svijet želi biti prevaren, pa neka bude prevaren).
