Knjiga dr. sc. Dragana Damjanovića „Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg i baština Srpske pravoslavne crkvene općine u Zagrebu“ objavljena je 2020. u izdanju Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, Eparhije zagrebačko-ljubljanske i Crkvene opštine Zagreb; urednik je Žorž Draušnik

„O izgradnji hrama, o školi, groblju i cijeloj općini kojoj su zaviještali svoje zgrade i zemljišta starali su se vrijedni opštinari, trgovci i bankari, uspješni privrednici, odreda ugledni građani Zagreba, čija su prezimena nezaobilazna u historiji ovoga grada: Gavelle, Mallini, Demeteri, Stankovići, Popovići, Miletići, Ćukovi, Nikolići, Jurkovići, Medakovići, Živkovići, Kalemberi, Kliske i brojni drugi. Njihova istrajnost u vjeri i privrženost Crkvi najviše se odražava upravo na Preobraženskom hramu. (…) U isto vrijeme dok su se starali o crkvi i svojim vlastitim poslovima, spomenuti opštinari radili su i za opće dobro, učestvujući u brojnim javnim akcijama grada Zagreba, podizanju spomenika, uređenju trgova i ulica, organiziranju svečanosti. Svi su oni zajedni zajedno gradili i radili jer je pravoslavna zajednica oduvijek bila duboko integrirana u život grada Zagreba.“

Tako u uvodu monografije zbori mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, odnedavno patrijarh Srpske pravoslavne crkve, sažimajući najvažnije: hram je bio i ostao duhovna i socijalna osovina pravoslavne zajednice u Zagrebu. No, upućuje i na čvrstu i trajnu povezanost te zajednice sa Zagrebom, navodeći imena njezinih pojedinih pripadnika koji su se upisali u povijest grada, o čemu je s mnogo empatije i podosta nostalgije pisao još 1933. godine veliki povjesničar Zagreba Gjuro Szabo. Dok dr. Porfirije Perić s pravom zalazi u sretniju povijest, autor Dragan Damjanović u zaključku knjige govori o sadašnjosti:

„Pretvaranjem Preradovićevog trga u pješačku zonu krajem 20. stoljeća Preobraženska crkva postala je u još većoj mjeri nego ranije jedan od nezaobilaznih toposa Zagreba. Njezina je južna fasada pretvorena u svojevrsnu kulisu nebrojenih javnih događanja u gradu, predstava, koncerata, javnih akcija, stranačkih skupova, ali i privatnih sastanaka. (…) Kao što se Preradovićev trg konstantno preobražava, i hram koji ga krasi kroz svojih je 150 godina preobražen nebrojeno puta. Sve te obnove, dogradnje i pregradnje čine ga slojevitim i time iznimno zanimljivim spomenikom arhitekture, umjetničkog obrta i slikarstva 19., 20. i 21. stoljeća.“

No, pri samom kraju ni on neće zaobići prošlost i povijest, utvrđujući kako je zagrebačka pravoslavna crkva – najprije parohijska, što bismo preveli kao župna, a od 1931. saborna, to jest katedralna – „spomenik građanske epohe, tolerancije i liberalizma 19. i početka 20. stoljeća.“ To je, dodajmo, razdoblje kad Zagreb stječe svoj moderni urbani identitet i fizionomiju srednjoeuropske metropole. Posebice u međuratnom razdoblju, kad pravoslavna zajednica doseže svoj apogej – godine 1931. pravoslavci čine 8,4 posto ukupne populacije s malo više od 250.000 žitelja – Zagreb je kozmopolitska sredina, otvorena ne samo ljudima kojima postaje interesantna, nego i idejama: to je doba modernizma i avangardizma.

Pravoslavci su prvi pripadnici nekatoličkih konfesija koji se doseljavaju u Zagreb, tada u sklopu Habsburške Monarhije. Damjanović precizno utvrđuje 1771. godinu kao datum otkada trajno žive u Zagrebu. Tek car reformator Josip II. (1741.-1790., car od 1780.), inspiriran prosvjetiteljskim idealima, omogućuje 1781. svojim patentom o vjerskoj toleranciji postupno naseljavanje pravoslavaca, židova, protestanata i drugih. No, njihova borba za ravnopravnost i težnja za intergacijomintegracijom potrajat će dugo, bit će popraćena otporima lokalne sredine, često hibridnim i nedosljednjimnedosljednim ponašanjem vlasti, ali obilježena njihovom upornošću da se ovdje ustale i zasnuju novi dom. Većina pravoslavaca stizala je iz otomanskog imperija tada na zalazu – iz Makedonije, a velik dio iz grada Siasiste, kako utvrđuje Damjanović. Bili su Grci, Cincari, Srbi, no nacionalnost u to doba još nije obilježje identiteta, nego je isključivo religijska pripadnost.

Od nekadašnje kapele do nove crkve   

U Zagrebu 1785. živi tek osam pravoslavnih obitelji, iste godine oni kao zajednica podnose molbu za otvaranje bogomolje, a kao duhovni vođa imenovan je jeromonah. Sljedeće, 1786. godine vlasti dopuštaju otvaranje kapele i ta se godina smatra ozakonjenjem pravoslavne crkvene općine koja se tada naziva grčko-nesjedinjenom. Prva bogomolja uređena je u privatnoj kući na adresi Harmica 2, koja i danas postoji, iako znatno preuređena.

Nakon što su 1791. pravoslavci dobili pravo posjedovanja nekretnina, tri godine kasnije, 1794. njihova općina na javnoj licitaciji kupuje desakraliziranu kapelu sv. Margarete, nekad župnu crkvu gradečkoga podgrađa, zajedno sa zemljištima koja su joj pripadala. Novcem od prodaje Grad je namjeravao financirati gradnju bolnice na spoju Harmice i Ilice. Stara, poprilično trošna kapela uređena za  pravoslavno bogoslužje, a na dijelu zemljišta s pročeljem u Ilici sagrađena je zgrada općine. Prvi se put 1848. naziva Srpskom crkvenom općinom, što svjedoči o njezinim unutarnjim integracijskim procesima.

Crkva Preobraženja Gospodnjeg u bivšoj kapeli sv. Margarete služila je bogoslužju gotovo sedamdeset godina, a tek 1861. narasla i već uveliko ugledna pravoslavna zajednica upućuje Gradu zahtjev da na istome mjestu podigne novu crkvu i ujedno naručuje projekt od tada zacijelo najvrsnijega graditelja Franje Kleina.

Damjanović opširno i uz mnogo novih podataka prikazuje nastanak nove crkve. Stilom ona predstavlja novost u Donjemu gradu – poput sinagoge koju je u isto vrijeme projektirao Klein. Kombinacijama različitih stilskih elemenata – u slučaju pravoslavne crkve ponajviše bizantskih, u slučaju sinagoge maurskih, a sve u sklopu tzv. stila okruglog luka (Rundbogenstil) koji dominira u ranoj fazi historicizma, Klein je uspio izraziti singularni identitet jedne i druge religije, drugim riječima: predstaviti ih arhitektonski, u javnom prostoru. Oba hrama dočekana su sa simpatijama i trajno obilježila ambijente u kojima su se pojavila kao novost. Pravoslavni hram posvećen je 21. listopada 1866., a sinagoga 27. rujna 1867.

Na nekoliko mjesta u knjizi Damjanović naglašava kako je pravoslavni hram stalno doživljavao promjene – ili silom prirodne nevolje kao što je bio potres 1880., ili zbog planova gradske vlasti koja je potkraj 19. stoljeća smjerala uređenju njegovog neposrednog okoliša, ili zbog ambicija pravoslavne zajednice koja je željela veći, ljepši i monumentalniji hram. Veći je zahvat bila obnova kupole 18921899., čime je naglašena i stilski profilirana važna donjogradska sakralna vertikala. Ideje i prijedlozi o poljepšanju i povećanju hrama javljale su se povremeno. Projekte nove crkve na mjestu stare podnio je 1897./98. Herman Bollé koji je od 1883., kad mu je povjerena obnova interijera, postao preferirani arhitekt Srpske vjerske općine. Veličajni hram okrenuo je glavnim pročeljem prema trgu, a varijantom iz 1898. predložio kako urediti trg na mjestu nešto prije uklonjene drevne insule koja je godinama zaklanjala pogled na hram, čije je pročelje bilo u razmjerno uskoj i potpuno izgrađenoj Margaretskoj / Preobraženskoj ulici. Prema njegovoj zamisli, novi trg, uređen kao park s fontanom u sredini, bio bi potpuno u funkciji prezentacije arhitektonskog monumenta. Ta ideja i taj prijedlog nisu realizirani, ali su tijekom 1913. i 1914. preoblikovana pročelja prema Bolléovu projektu koji je kao ukras pročelja predvidio mozaike koje je izradila renomirana specijalizirana austrijska tvrtka. Ponovno se ideje o novoj crkvi javljaju 1931., nakon što je osnutkom Zagrebačke eparhije hram dobio status saborne crkve.

Zlatno doba 1930-ih

Oduvijek je pravoslavna općina svoje gradnje povjeravala ponajboljim zagrebačkim arhitektima: nekad Bartolu Felbingeru, Janku Jambrišaku, Franji Kleinu, Ferdinandu Kondratu, najviše Bolléu, pa Martinu Pilaru, Stjepanu Podhorskom, atelijeru Hönigsberg i Deutsch, braći Carnelutti, a u novoj epohi prvacima funkcionalizma i internacionaloginternacionalnog stila, avangardistima Jovanu Korki i Stanku Kliski. Oni su bili njezini članovi i aktivno sudjelovali u svim planovima.

Općinsku zgradu na uglu Ilice (kbr. 9) i Preobraženske (kbr. 2), sagrađenu 1929.-1930., Damjanović s pravom ocjenjuje kao „trijumf  moderne arhitekture“, uspoređujući je s vilom Pfeffermann (1928., Jurjevska 27a), djelom Marka Vidakovića koji je također surađivao s općinom. Istu važnost pridaje još novijoj višekatnici na Preradovićevu trgu 5 iz 1939.-1940. na mjestu kina Metropol, koju pripisuje Kliski. Razdobljem 1930-ih Damjanović se bavio osobito detaljno, prikazujući pripreme, diskusije i polemike, pa i optužbe koje su pratile projektiranje i izvedbe. Analizom dotad neobjavljenih dokumenata donio je i nove atribucije – i to u korist Kliske, ne negirajući udjele drugih autora, pripadanika zagrebačke arhitektonske elite. Možda je najveća novost tvrdnja kojom pripisuje Kliski višekatnicu na Preradovićevu trgu, općepoznatu kao djelo Antona Ulricha; o Ulrichu, tada suradniku u Kliskinom uredu, u dokumentima nije našao trag.

To „zlatno doba“ prekida nastup ustaške vlasti i uspostavljanje NDH, kad prestaje djelatnost eparhije, a Srbi su izloženi diskriminaciji, progonima i smrti u logorima. Mukotrpna obnova života poslije Drugog svjetskog rata potrajala je dugo. Tek od 1980-ih hram Preobraženja Gospodnjeg obnavlja se periodično, ali kontinuirano. Velik i važan projekt bila je gradnja kompleksa Srpske pravoslavne opće gimnazije Kantakuzine Katarine Branković na Svetom Duhu, povjerena paru Dražen Juračić i Jelena Skorup-Juračić. Svečano je otvorena 2011. godine. I tom recentnom gradnjom Srpska pravoslavna vjerska općina nastavlja tradiciju kvalitete i izvrsnosti, posvjedočenu u prošlosti.

Ova sažeta retrospekcija posvećena je glavnoj temi monografije: hramu, a spomenute su tek najvažnije gradnje. No, autor Dragan Damjanović jednakom se pažnjom i akribijom bavi i drugim temama sakralne baštine, opremom, predmetima bogoslužja i štovanja – nestalima, ali i očuvanima koji predstavljaju muzejsko blago pravoslavne općine, njihovim autorima, poticateljima i donatorima. Vodi i grobljima: prvim, gotovo zaboravljenim grobljem na ušću Pantovčaka u Britanski trg, a potom mirogojskim, gdje su mjesta dobile sve konfesije: na poljima i u arkadama. Golemu vrijednost ove iznimno slojevite knjige čini autorovo nastojanje da predstavi protagoniste povijesti zajednice od početaka do danas velikom galerijom ličnosti, sudbina i osobnih povijesti. Zato ovu monografiju, posvećenu ponajprije hramu i sakralnoj baštini, treba razumjeti i čitati kao kulturnu, socijalnu, djelomice i političku povijest pravoslavne zajednice u Zagrebu i ujedno kao dio ukupne povijesti Zagreba.

Kao i u svojim ranijim knjigama i studijama, Dragan Damjanović se u ovoj monografiji vodio načelom da zaista baš sve – arhivsku građu svih provenijencija, literaturu i interpretacije, usmenu predaju i osobna sjećanja – treba nanovo proučiti, a velik dio toga provjeriti i korigirati. Zadivljujuće je koliko je toga za ovu monografiju pregledao, a još više pronašao i koliko je novosti iznio. Već pri prvom listanju zadivljuje raskoš slikovne građe: povijesnih fotografija, među kojima potpuno nepoznatih i pronađenih, a jednako tako obilje i ljepota novih fotografija. No, koliko se god fotografija doimala dekorativno i estetski, dio je autentično znanstvenog, povijesnoumjetničkog pristupa, kakav Damjanović njeguje. Nakraju: knjiga nije samo velik uspjeh autora, njegovih suradnika i izdavača, nego dar gradu Zagrebu. Onom boljem, europskom Zagrebu koji ne bi smio zaboraviti tradiciju tolerancije, otvorenosti i kozmopolitizma.