Tekst: Milka Babović
Na sjevernoj strani Medvednice postoje kamenite stube kojima izletnici lagano i sigurno silaze strminom i uživaju ili tek otkrivaju ljepote i tog dijela Zagrebačke gore. To su Horvatove stube. Danas jedva da ima izletnika (o planinarima da i ne govorimo) koji za njih ne znaju.
Negdje 1955. ili 1956. činilo mi se da mogu mirne duše reći da volim Sljeme i da ga dobro poznajem. Ali pitanjem “Jesi li prošla ¢Horvatovim stubama?” prijatelji planinari raspršili su moju samouvjerenost i pomogli mi da jedne nedjelje kročim na te stube, na 500 kamenitih stuba koje je svojim rukama izgradio jedan čovjek, zaljubljenik u prirodu, u planine, čovjek koji je volio ljude. Rekli su mi da se zove Vladimir Horvat (tada je još bio živ, umro je 27.9.1962.).
Sjećam se tog izleta – otkrivala sam novi sljemenski svijet. Ta sam sjećanja obogatila saznanjima o Vladimiru Horvatu kada sam pročitala tekst što ga je dipl. inž. geologije Srećko Božićević, planinar, vrsni speleolog, prijatelj napisao povodom Vladimirove smrti (Povijest sporta, broj 7). Tim prvim saznanjima kasnije sam dodala pregršt dragocjenih podataka iz male, ali sadržajne knjižice Srećka Božićevića: Vladimir Horvat i njegovih 500 stuba na Medvednici (izdavač: Planinarski odbor Zagreba, 1969.).
Stihovi na tisi
Ispod Rauchove lugarnice, deset metara ispod prve stube, Vladimir Horvat je malenu šupljinu u stijeni nazvao Patuljkovom špiljicom: poklon djeci izletnicima. I to ne slučajno: s toga mjesta puca pogled na središnji dio Medvednice, prilika da roditelji objasne, a djeca dožive i nauče. Na vidikovcu je, nakon pedesete stube, malo odmaralište. Pogled klizi preko bujne šume sve do Hrvatskoga zagorja. Svaku pedesetu stubu graditelj je obilježio brojem – lakše se hoda kada ne brojiš stube, već gledaš i upijaš ljepote, razgovaraš, a ipak znaš koliko si stuba prošao i koliko te još čeka. Kada se pregazi 250 stuba i nastavi pokraj Škrapa, dolazi se do udubljenja i tamnog otvora Tisinoga ponora, dubokoga 15 m. Do njegova dna seže se samo speleološkim ljestvama i užadima.
Nakon Tisinoga ponora, stube postaju sve strmije. Iako izletnik zna da su čvrste i odgovorno građene, stisne mu se oko srca. I tu je Vladimir Horvat ostavio traga svoje ličnosti, svoje osobitosti. Na stablu tise objesio je ploču s vedrim stihovima:
“Naj se plašit iti gori,
koji put se i odmori.
bolše ti je znojen biti,
neg vu črnoj zemli gniti…”
Kada se iza sebe ostavi 400 stuba stiže se do gornjeg ulaza u špilju Medvednicu. Tu se graditelj Horvat nakopao zemlje, pratio prirodne zemljom zasute kanale i spuštao se. Ispod donjeg ulaza u špilju Medvednicu, prirodnu je terasu čišćenjem i podizanjem kamenoga zida pretvorio u odmorište.
Od Krašića do Alpa
Negdje na tome mjestu je Vladimir Horvat imao tri i pol godine rada za sobom. Samotnoga, samoprijegornoga. Prvi kamen u prvu stubu udaren je 30. lipnja 1946. Više nije tajanstveni čudak, pridružuju mu se neki prijatelji, pomažu prenijeti teži kamen, složno ukloniti oboreno stablo, osigurati graditelja na opasnim strminama. Pridružuju se i mladi. I tako stižu do Srneca preko potoka Bistri jarek. Do kraja. Taj kraj je bio 1953. Odmorište Srnec postaje nova izletnička točka na Medvednici. Srećko Božićević dalje duhovito piše: “Sav namještaj na odmorištu postavljen je ¢stilski¢. Naime, i stolovi i stolice bila su zapravo raspiljena stara šumska stabla. Za zaštitu posjetitelja od kiše izgrađena je mala koliba slična ugljenarskim skloništima kakovih je ranije bilo nekoliko u okolini Horvatovih stuba. “Na odmorištu Srnec, Vladimir Horvat je osobno izradio i postavio planinarske putokaze za povratak.
Iole pažljivom posjetniku nije moglo promaći da nigdje, tih prvih desetak godina duž stuba, nije bilo imena graditelja. Skromnom graditelju to nije padalo na pamet. Prenosilo se “usmenim predanjem”. Ipak, na godišnjicu smrti Vladimira Horvata (1963.) planinarski odbor Zagreba postavio je spomen-ploču na strmu stijenu iznad klupe na odmorištu ispred ulaza u špilju Medvednicu.
Vladimir Horvat je rođen 22.8.1891. u Krašiću. Otac mu je bio učitelj. Nakon djetinjstva i pučke škole u Karlovcu, gimnaziju završava u Zagrebu. Od rane se mladosti isticao smislom za organizaciju, društveno djelovanje. Nije ga mimoišao Prvi svjetski rat. Kao vojnik upoznao je tegobe rata, ali i ljepote Karpata, Visokih Tatra, Dolomita i Julijskih Alpa. Duboko su ga se dojmile. Po povratku u Zagreb pobolijeva, ali se ne predaje; sve je više u prirodi, duboko uvjeren da je to pravi put ozdravljenju. Nije li logično da se 1922. upisao u Hrvatsko planinarsko društvo (HPD osn.1874.)?! Iako je obišao mnogo planina, znao je reći da mu je Medvednica najmilija. Počeo ju je obilaziti dok još nije bilo ni asfaltirane ceste, ni uspinjače, niti autobusnih tura, niti tramvajske pruge do Dolja ili Tunela. Polazilo se s ruksakom na leđima s Jelačić placa pa pješice do odredišta.
Početak gradnje
Srećko Božićević slikovito opisuje sjevernu stranu Medvednice kojom danas vijugaju Horvatove stube: “Desetljećima su zagrebački planinari prolazlili sjevernom padinom Medvednice mimoilazeći bespuća u izvorišnom dijelu potoka Bistra, Jelenja voda i Pronjak. Povaljana stabla, šikarje i oštro vapnenjačko stijenje zaustavljali su znatiželju mnogih planinara i izletnika.” Među tim upornim planinarima Vladimir Horvat se isticao traženjem i pronalaženjem novih puteva, prolaza, uporno je otkrivao Medvednicu. Rado je razgovarao s ugljenarima i seljacima. Tako je saznao da se duboko u tom šikarju krije i špilja u kojoj se, po pričanju starijih, krio razbojnik Udmanić. Budući da je speleologija postala njegova strast kojoj nije želio odolijevati, Vladimir Horvat je 1929. prokrčio put kroz tu divljinu i otkrio osebujnost tog kraškog područja Medvednice. Želeći da to što je mukotrpno sam otkrivao približi drugima obratio se 1935. tadašnjem vlasniku zemljišta moleći dopuštenje za izgradnju puta. Odbijen je riječima da ne želi da u njegovom lovištu planinari vikom uznemiruju njegovu divljač. Tek 1946. Zavod za zaštitu prirode u Zagrebu izdaje tu dozvolu. I tako je počela gradnja stuba: 30-og lipnja 1946.
Sljemenski dobri duh
Vladimir Horvat nije bio samo i jedino ljubitelj i zaštitnik prirode. Dipl. inž. geologije Srećko Božičević je napisao povodom smrti Vladimira Horvata (Povijest sporta, broj 7.): “Vladimir Horvat je bio svestrani ljubitelj prirode, planinar, speleolog novinar, fotoreporter, crtač, graditelj jedinstvenih stuba, promicatelj ljepota od slovenskih Alpa do bosanskih planina.”
U zagrebačkom dnevniku Novosti postao je 1929. stalni suradnik i tajnik. Na sebe i svoj izdavački i novinarski rad upozorio je svojim izdanjima časopisa, listova, stručnih knjiga, enigmatskog tiska (od 1911. do 1929.) U Novostima piše članke, reportaže, promiče ljepote prirode, planina, obilazi skijališta., surađuje s časopisima Hrvatski planinar (izlazio od 1898. do 1944.) i Naše planine (nastavio 1949. dalje). Koliko mu je naprtnjača u planinama bila ¢prirasla¢ na leđa, toliko je fotoaparat bio dio njega. Prva kamera 1927. bila je Busch, s pločama. Zagrebački časopis Svijet prvi, 1928., objavljuje njegove fotografije. U svojim speleološkim istraživanjima podzemlja našega krša Vladimir Horvat otkriva i taj dio ljepota naše prirode. Zajedno s članovima PD Runolist i uz suradnju s mještanima sela Kamenje kraj Ozlja, 1928. uređuje špilju Vrlovku kako bi je mogli posjećivati i turisti. U špilji Vrlovka je snimio prve snimke podzemlje u nas (uz svjetlo gorećega magnezija, blica nije imao tada!). Te su slike bile objavljene; također prve u nas! Kada je kupio 1931. kameru Plaubel “Makina” – s rolfilmom 6×9, mogao je snimiti i bolje i više. Na izložbama u Zagrebu, Sušaku, Osijeku (1932.), izložene su i njegove fotografije. U 30 godina fotografske i fotoreporterske djelatnosti sudjelovao je na 19 izložbi i dobivao nagrade za svoje slike. Zanimljiv je podatak što ga navodi Srećko Božičević u svojoj knjižici 500 stuba Vladimira Horvata na Medvednici: “Od brojnih uspjelih snimaka s područja Medvednice izrađeno je preko 10 000 razglednica, koje su prodavane od Tomislavovog doma preko Puntijarke do Rauhove lugarnice. One su na taj način pridonosile poznavanju ljepota planine Medvednice.”
Mnogo govori i nadimak, spontano izrečen tko zna kada i kojom zgodom, ali opće prihvaćen: Vladimira Horvata su nazivali sljemenskim dobrim duhom. A posljednji urednik Vladimira Horvata u Novostima, ugledni zagrebački novinar i publicist, poznati vanjsko-politički komentator Spectator Ive Mihovilović (1905. – 1988.) sažeo je svoj odnos prema svome kolegi i suradniku: “Njegove su stube za mene najveličanstveniji spomenik koji čovjek može podići sam sebi!”
