Zvonko Špišić i Trešnjevka – ljubav je to koju je jedan od najpoznatijih zagrebačkih kantautora, na radost nekoliko generacija, a osobito pravih Zagrepčana pretvorio u glazbu.
Razgovarala: Biba Salata
Foto: Ines Novković
Jedan sam od rijetkih stanovnika ovoga grada, ne samo Trešnjevke, koji čitav život stanuje u kući u kojoj se rodio.
Ove ste godine dobili nagradu za životno djelo Porin i Nagradu grada Zagreba, što vam one znače?
Dobio sam tri nagrade u nepunih godinu dana – jednu u Splitu; nagradu “Zlatni val” autora Vaska Lipovca, za izuzetan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi koju mi je dodjelila Koncertna direkcija “Piano Split”. Dobio sam i nagradu za životno djelo Porin i Nagradu Grada Zagreba. Dodjela Porina mi je bio posebno drag nastup jer mi je nagradu uručila (na moju želju) moja prijateljica iz mladosti, Helga Vlahović. Moram reći da mi sve nagrade stvarno mnogo znače. Nisam više aktivan, ali kroz to se dobro vidi da me nisu zaboravili i da cijene ono što sam do sada napravio. A kada bih bio još i mlađi, što je nemoguće, to bi mi bio tek veliki poticaj. U svakom slučaju su to vrlo značajne nagrade koje se rijetko dodjeljuju. Ja nisam od onih koji kažu: ”Meni to ništa ne znači!” Meni to ne ide u glavu. Kako ne znači ništa!? Kako netko može reći: ”Meni taj festival ne znači ništa. Meni je to kao svaka druga čvrga.”… ”Pa kog si vraga onda došao tu?”
Kažete, nisu vas zaboravili. Pa kako će vas zaboraviti kad će se i poslije vas i me ne ”vrtjeti” te vaše predivne pjesme o Zagrebu, a i ostale možda u nekim novim izvedbama? Zagreb je vaša, možemo nazvati, životna inspiracija.
Da, jako volim Zagreb i on me inspirirao u mnogim mojim skladbama. Zapravo pjevači, autori, kompozitori, kako želite, pripadaju jednom gradu. Oni su vezani uz jedan grad. Tako postoje praški šansonijeri, pariški šansonijeri – ne govorim sada općenito o francuskim šansonijerima (makar je i to jedan pojam) samo, ka da se želi reći nešto posebno, onda se kaže pariški šansonijer. Praški, milanski, rimski šansonijer… Kako sam vezan uz Zagreb, u ovom sam gradu rođen, poznajem ga (sad ga više, doduše, ne poznajem previše dobro jer se toliko toga promijenilo neki me dan netko vozi po nekom kvartu, a ja uopće ne znam gdje sam…). Jedan sam od rijetkih stanovnika ovoga grada, ne samo Trešnjevke, koji čitav život stanuje u kući u kojoj se rodio. Mi sada sjedimo doslovno nekoliko metara od mjesta gdje sam rođen i tu sam spavao do prije 25 godina. Sasvim je prirodno da volim ovaj grad i da sam vezan uz njega. U ovome mi se gradu dogodilo sve što mi se moglo dogoditi. Završio sam školu, počeo karijeru pjevača i skladatelja, u ovom su se gradu rodila moja djeca, unučad, umrla moja supruga…
U šansonama spominjete Trešnjevku, a i vašim intervjuima ona je uvijek prisutna.
Zagreb i Trešnjevka sigurno su neodvojivi. Na žalost, izgleda da Zagreb polako ostaje bez Trešnjevke, koja se jako promijenila, to više nije ona stara Trešnjevka. Prije trideset godina sam rekao svom prijatelju arhitektu, jer su se već onda počele događati krive stvari, da će arhitekti upropastiti Zagreb. On se uvrijedio, ali mi je nakon nekoliko godina rekao da sam imao pravo. Putovao sam i mnogo toga vidio.
Veliki gradovi u svijetu izgrade ili ”izmisle” ovakav kvart ako ga nemaju, a mi ih rušimo da bismo sagradili neke kuće koje nemaju ništa arhitektonski s ovim gradom. Baš ništa. Pogledajte Dobojsku ulicu; što se izgradilo iza gimnazije. Ne znam kakva je to arhitektura. Grad je neprepoznatljiv.
Već sam govorio o nekoliko stvari koje su vrlo bitne za Trešnjevku. Veliki problem je Trešnjevački plac. Više nema smisla da smo mi ovdje gradići oko Zagarba imaju natkrivene tržnice. To valja napraviti, a ispod toga i garažu jer je ovdje nema. Sve se garaže rade u centru. Na primjer, u mojoj ulici (Ozaljskoj) zabranjeno je parkiranje na pločniku. Ne možete ni prolaziti pločnikom od parkiranih automobila, kao ni naći mjesto za parkiranje. Druga stvar je trešnjevački park. Oko parka su male obiteljske kuće, to područje je otkupila Prva europska štedionica i podijelila svojim službenicima za umjerenu cijenu i izgrađene su kuće oko parka gdje smo se igrali, tu je i bazen (sada zapušten) gdje smo učili plivati. Nisam ni znao do ne davno da je pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Za Boga mi loga, ako je pod zaštitom onda ga valja i urediti! Park je bio jedan cvijetnjak, ljuljačke za djecu, bazen, pijesak za igranje, ma sve je bilo prekrasno. Na što to danas nalikuje?
Kad spominjete pariške i praške šansonijere, idejni ste začetnik i organizator Među narodnog festivala šansona.
Od samog početka, punih 11 godina sam uz taj festival, koji smo unaprijedili i za koji primamo veliku pomoć od Ministarstva kulture, Društva skladatelja, Poglavarstva grada Zagreba, Skupštine grada, Turističke zajednice grada Zagreba, Hrvatskoga radija kao sponzora. Moram spomenuti i veliku brigu gradonačelnika Milana Bandića oko festivala. U jednom smo razdoblju upali u novčane neprilike, već sam mislio da se festival neće održati i kad je gospodin Bandić od mene čuo da festivala neće biti, jer ga nemamo čime platiti, rekao je: ”To ne dolazi u obzir, šansona je ponos grada Zagreba i Festival mora ići! Sutra u pola osam budi kod mene”. Ja sam bio točan i u roku pet minuta sve je bilo riješeno. Velika je stvar za nas da se on brine o nama. Ove se godine vraća i televizija, nije prenosila Šansonfest 3 godine, sada su i oni shvatili da je to Festival koji zaista nešto vrijedi.
Zagreb je kolijevka hrvatske šansone.
Apsolutno, nastala je u ovom gradu 1962. godine. Podsjetimo se samo pjesama iz 1964. i vidjet ćete da te pjesme i danas imaju vrijednost i sastavni su dio programa radija i televizije. I od tada se zove Zagrebačka škola šansone.
Ima li razlike između šansona prije 30, 40 godina i danas?
Ima razlike jer se šansona razvija, što je i normalno jer ne može biti statična i uvijek ista. Ona se treba modernizirati, moraju se javljati novi ljudi, i ja idem za tim jer mi je jako važno za festival, da se vidi da to nije zatvoreni krug ljudi, već da dolaze svake godine novi ljudi koji razumiju o čemu se radi, koji su zabavnu glazbu shvatili ozbiljno, koji poznaju poeziju, koji imaju osjećaj za to. Mislim da smo uspjeli 100% jer mi svake godine i publika i kolege kažu da je taj festival najbolji!! A ja im kažem da ne pretjeruju, da nekada kažu da je prošlogodišnji bio bolji. Nije ni čudo da je toliki interes. U početku smo imali 25% publike u dvorani, a sada nema ni ulaznice više. Prošle godine su me pitali iz Skupštine grada koji nam pomažu da bi trebali dvije karte. Nismo imali, ali sam im rekao neka dođu pa ćemo staviti fotelje. Želio bih reći da je interes za ovogodišnji festi val velik, iznenađen sam. Rok za predaju radova je 1. listopad, a meni materijali stižu već nekoliko mjeseci. Čekamo vas u Komediji 16. studenog.
Hoće li se nečega vašeg naći na ovogodišnjem festivalu?
Ne. Ja nikada nisam pjevao na tom festivalu. I smatram da, kada je netko u organizaciji nečega ovakvog, tamo ne treba i nastupati. Napisao sam nekoliko pjesama i to u ono vrijeme kad nam je nedostajala koja šansona. Onda sam ja napisao neku pjesmu pa je dao nekom drugom da je pjeva. Sada sam već nekoliko godina direktor tog festivala, bio sam i voditelj, a organizaciji sam od samoga početka.
Mislite li napisati još jednu šansonu kao skup svih svojih razmišljanja o Zagrebu?
Ne, uopće ne razmišljam o tome. Naime, ja sam ostao bez svojih suradnika. Drago Britvić, s kojim sam najviše radio i napravio najvrednijih stvari, i Radan Bosnar, koji je napravio te predivne aranžmane su umrli. Zlatko Crnec, Krste Juras i Robert Valdec su jednostavno prestali pisati i to mi je žao. I sam sam pisao tekstove i dobivao čak i nagrade za njih, ali volio sam uvijek imati suradnike. Iz jednostavnoga razloga što ja ne mogu obuhvatiti sadržajno to sve skupa. Ja ne mogu sam na pisati Trešnjevačku baladu, i Barbaru i Suzu za zagorske brege, tu moram imati nekoga koga ja potaknem ili on potakne mene. A toga sad više nema.
Ali, možda…
Ako se pojavi, tu smo.
Možda vam samome ”dođe” nešto?
Nikad se ne zna.
Čime ste se bavili prije nego što ste počeli skladati i pjevati?
Bio sam zubni tehničar, čak sam radio tri godine, ali nisam bio zadovoljan tim poslom. Pokušao sam ići na Kazališnu akademiju, gdje m e nisu primili jer me uhvatila takva trema da nisam mogao govoriti, a kamoli nešto pametno izvesti. Onda sam svirao gitaru, pisao pjesme koje nikada nisu ugledale svjetlo dana, bile su previše amaterski napravljene. To se kasnije iskristaliziralo i učenje se isplatilo. Ako netko nema ni jedan razred glazbene škole i donese na Radio Zagreb instrumentalne partiture za veliki orkestar, možete misliti kako su me svi ”bijelo” gledali.
No, čim sam zaradio prve novce, odmah sam kupio jedan grozan, ali kakav-takav klavir i krenuo vježbati. Sada se bliži pola stoljeća od mog prvog nastupa i kako me traže i ponovo žele tu i tam, ja im jednostavno kažem da me sada lijepo ostave na miru. Ja sam se koncertom 1998. u Lisinskom koji smo pripremali 14 mjeseci oprostio i više nisam redovno nastupao.
Slikate li još?
Ne, prestao sam. Došao sam do zaključka da sam napisao sve pjesme koje sam htio napisati i naslikao sve što sam htio slikati. Neću govoriti svojim nedaćama, ali imam stalno utrnute prste… sve je to od bolova u kralježnici…
Prošle ste godine imali izložbu u Planet galeriji?
To sam imao prošle godine, ove sam godine imao u Sisku. I jedno i drugo je bilo izuzetno dobro organizirano i sve je bilo dobro.
A izložba fotografija Nenada Reberšaka?
Tad smo bili Pod starim krovovima, a poslije u Gajevoj ulici kod Badrova u Cro art clubu. To je isto bilo jako lijepo jer on radi divne fotografije i zna napraviti prekrasnu postavu, tu sam i ja, moram reći, majstor već.
I vaša i njegova suradnja se odnosi na njegove fotografije i vaše…
…stihove koje ja potpisujem pod njegove fotografije. Dolje se nalaze oba potpisa.
Kako danas izgleda vaš dan?
Uhodano. Ujutro ustanem, popijem jednu rakijicu, uz čašu vode, zatim odem nahraniti svoje mačke.
Koliko ih imate?
Ne znam, stalno se mijenja broj, jutros ih je bilo šest, jučer deset.
Onda idem doručkovati, sjednem ovdje u kafić Bicikl, tik pred mojom kućom, popijem kavu i onda mogu krenuti dalje.
Po kome je Bicikl dobio ime?
Po šansoni. Ova je kuća prepuna bicikala, tamo je jedan drveni, tu visi jedan željezni bicikl, ovaj je srebrni… Stalno mi ih netko poklanja… Ja sam kroz sve ove godine dobio i tri prava bicikla.
Kako Vam se sviđa časopis Zagreb moj grad?
Vrlo mi se sviđa. To je jedno lijepo izdanje, vrlo luksuzno, moram reći, i s vrlo pametnim člancima koje s užitkom pročitam. Uvijek doznam nešto novo ili me podsjeti na nešto staro što sam možda već zaboravio ili zanemario, ne znam ni sam što. Poučan je.
Znači, pogodili smo.
Apsolutno. Samo naprijed i nemojte prestati!
Intervju napravljen i objavljen 2018. godine u časopisu Zagreb moj grad.
