Kako se plovilo Savom

Pet dana diližancom do Siska

U 13. stoljeću kamena je sol iz velikih ugarskih solana u Marmarošu stizala lađama Tisom, Dunavom i Savom do Rugvice nadomak Zagreba, gdje se prodavala ili pretovarivala na manje lađe

Napisao: Branko Vujasinović, dipl. ing. geod.
Foto: Ines Novković i dokumentacija autora

Sava je bila plovna još u doba Rimljana, što potvrđuje i rimski naziv za Ljubljanicu – Nauportus (“ladonosna“)

Prije bitke kod Siska 1591. iz Zagreba je lađama Savom do sisačke utvrde dopremljeno žito

Kada danas svakodnevno pre­la­zi­mo reguliranom i uređenom Sa­vom preko brojnih mostova, ne raz­miš­ljamo kako je Sava izgledala na pod­­ručju Za­greba u svom prirodnom ob­li­ku, kad su njome plovile brojne ko­rabe, tumbasi i lađe raznih oblika i veli­čina.

Plovidba Savom pokraj Zagreba u pro­š­losti se odvijala u vrlo teškim uvje­tima i s vrlo primitivnim plovilima. Pro­met Sa­vom održavao se ne samo do Za­greba već i mnogo uzvodnije, sve do ušća savske pritoke Ljubljanice. To je i dokaz da se u pomanjkanju boljih prometnih veza ta­dašnji čovjek koristio najjeftinijim, ali i naj­težim oblikom prijevoza te uspije­vao plo­viti prirodnim tokom Save.

Sava je služila kao prometnica kojom su plovili građani, kao i trgovci koji su pre­vozili robu za prodaju; Savom su op­ćenito plovili ljudi zbog razmjene dobara, kupovine ili prodaje robe, a njome su se prevozile i vojske i vojna oprema. U to je vrijeme Sava bila jedina sigurna pro­metnica za prijevoz ljudi i robe, i to niz­vodno, kad se plovilo bez pogona i uz­vodno, kad se moralo dobro veslati ili vu­ći plovne objekte dugim užadima po kopit­nicama uz Savu.

Sava je bila važna prometnica na ovom dijelu Hrvatske i kad je znatno po­mogla razvoju grada Zagreba koji se u antičkim vremenima, od prvih nase­ljenika, smjestio na granici Alpa i Podu­navlja i na glavnom putu iz srednje Eu­­rope prema Jadranu. Tada su prvi na­se­­ljenici Zagreba izrađivali nastambe na višim predjelima, dalje od Save i izvan poplava, ali su Savu koristili za plovidbu.

Današnji izgled i položaj Save kod Za­greba znatno se razlikuje od stanja kad je u brojnim meandrima u prirodnom toku tekla širim područjem grada. Čestim mi­jenjanjem korita i vijugavim tokom, mi­lenijima je tekla šljunčanim naslagama za­grebačkim poljem, mijenjajući glavno korito poslije svake veće navale vode, pri­tom ostavljajući mnoge rukavce, na­plavine i sprudove koji su se također mije­njali. Upravo takvom prirodnom Sa­vom obavljala se plovidba nizvodno i uz­vodno, unatoč svim teškoćama.

Prijevoz vojske i soli

Sava kao plovna rijeka spominje se u legendi o Argonautima, kad se upo­trebljavala za plovidbu i prije Rimljana. Rimski zapisi potvrđuju da je Sava bila plovna i u vrijeme njihove vladavine na ovim prostorima, od 1. do 4. stoljeća. Sava je tada bila plovna cijelim tokom do ušća Ljubljanice i naseobine Adnonum (Vrhnika), odakle je cesta preko Aquileje vodila prema Rimu. Sava se spominje i u opisu cara Trajana (53.-117. godine) koji je s vojskom iz Ancone preko Dalmacije stigao do Save kod Siska i dalje nastavio ploviti Savom i Dunavom, kad je 105. go­dine napao Dačane.

To potvrđuju i rimski naziv za Ljub­ljanicu – Nauportus (“ladonosna“), kao i izgrađena naselja uz Savu: Anda­u­­tonija (Šćitarjevo), Siscia (Sisak), Servi­tum (Sta­­ra Gradiška), Marsonia (Slavon­ski Brod), koja dokazuju da se Sava u doba Ri­­ma upo­­treb­ljavala ne samo za prijevoz voj­ske, već i za prijevoz robe.

Nakon propasti Rimskoga carstva i dolaska barbara u 4. stoljeću, Sava se vjerojatno nije koristila intenzivno kao prometnica. U nedostatku dobrih pu­tova, Sava se ipak upotrebljavala za pri­je­voz vojske, a nešto je bolje stanje od 9. stoljeća, kad su bolje okolnosti za tr­govinu i plovidbu Dunavom i Savom.

Još u 12. stoljeću Zagreb je poznat kao središte trgovine soli koja je tada vrlo tražen i skup proizvod. U 13. sto­lje­ću kamena je sol iz velikih ugarskih so­lana u Marmarošu stizala lađama Ti­som, Dunavom i Savom do Rugvice na­do­mak Zagreba, gdje se prodavala ili pre­­to­varivala na manje lađe ili kolima do­vozila i prodavala u Zagrebu. I kralj An­­drija I. darovnicom iz 1217. godine da­ro­vao je sol zagrebačkom Kaptolu, koja se pre­vezla lađama do Rugvice i dalje koli­ma do Zagreba.

Hrvatski sabor već u 15. stoljeću do­nosi odluke o čišćenju i uređenju Sa­ve za bolju plovidbu, na kojoj je prije po­vlačenja Osmanlija 1504. godine u Šamcu bilo 100 šajkača sa šajkama. Kasnije, oko 1521. godine, Hrvati sa 400 šajkača bra­ne Zemun od Osmanlija. Isto tako, pri op­­­sadi Gradeca 1529. godine, kad su Fer­di­nandovi pristalice sa 700 branitelja bra­ni­li Zagreb od Zapoljinih ljudi, po­moć gradu stigla je Savom iz Kranjske i Šta­jerske – konjanici su išli putovima uz Sa­vu, dok su pješaci stigli prije čamcima i spla­vima i tako spasili branitelje Zagreba.

U vrijeme najžešćih napada Osman­lija na Hrvatsku zastupnici Sabora sa­vjetuju kralju Ferdinandu u Grazu 1537. godine da gradi lađe na Savi i poručuju: “Tko će biti premoćniji na vodama, njegovo će biti kraljevstvo“, što najbolje svjedoči o važnosti plovidbe Savom u obrani zemlje. Tada se Sava koristila za rat­ne potrebe: prijevoz vojske i vojne op­reme Austrije i Osmanlija. Primjerice, pri­je bitke kod Siska 1591. godine iz Za­greba je lađama Savom do sisačke utvrde dopremljeno žito, a neposredno prije glav­­ne bitke iz Zagreba su nizvodno Sa­vom dopremljeni i topovi za sisačku utvr­du. Samo godinu dana kasnije, u boju za Petrinju i Sisak 1593. godine, i Osmanlije su lađama uzvodno Savom prema Sisku dopremili svoje topove, pri čemu je za­robljeno 30 velikih lađa s vojnom opre­mom.

Srednjovjekovni je Gradec od Save bio udaljen “oko jednu uru hoda”, kako je pisao Tkalčić, a na pristaništu skele Kra­ljev brod (danas stari most na Savskoj cesti) roba se utovarivala i istovarivala sa skele ili s plovećih tumbasa, koraba i lađa koje su plovile uzvodno i nizvodno Sa­vom. Tada je glavni promet bio sa soli koja je dolazila s mora do Dubovca i tovarila se na lađe te prevozila Kupom i od Siska i Savom u unutrašnjost zemlje. Kasnije je glavni promet plovnim rijekama bio pri­jevoz žita, poslije i drva.

Povijesni zapis iz 1541. godine potvr­đuje da se slavonsko žito dopremalo Sa­vom preko Zagreba do Brežica i Krškog i tamo mijenjalo za sol ili prodavalo. Lađa­ma iz Kranjske i Štajerske dopremala se trgovačka roba, dok se istodobno promet odvijao i uzvodno. Iz Ljubljane roba je do Zagreba, osim lađama, dolazila i splavima ili cestom uz Savu, ali je prijevoz Savom bio znatno jeftiniji. Sava je za vrijeme ratova s Osmanlijama imala veliko znače­nje i za potrebe grada Zagreba, kad se roba dovozila unatoč ratnim opasnostima.

Savom je jeftinije

Iako se plovidba Savom odvijala i prije, tek od 16. stoljeća postoje značajniji zapisi kroničara jer se, osim soli, između 16. i 18. stoljeća u Zagreb dopremalo i žito, a za potrebe građana i druga roba.

Grad Zagreb je od plovidbe Savom imao veliku korist, što pokazuje nekoliko pri­­mje­ra. Celjski kipar Meder je 1653. go­dine ugo­vorio s gradom izradu, dopre­mu te ug­rad­nju velikog oltara za Crkvu sv. Ka­­ta­­ri­ne i Savom ga prevezao do “bro­diš­­ća” skele Kraljev brod. Isto tako je i ki­par Fra­njo Robb iz Ljubljane 1721. go­di­ne Savom dovezao oltar sv. Ignaca za Crk­­vu sv. Ka­tarine, a 1729. godine i oltar sv. Marije Lo­retske do skele i “brodišća” Kra­ljev brod.

I Hrvatski je sabor imao mnoge ugo­vore za dopremu robe Savom iz Kranjske za vojne potrebe, pa su 1745. godine tr­gov­ci iz Kranjske lađama i splavima do Zagreba dopremili velike količine suk­na. Takvih primjera u povijesti ima mno­go. Ukratko, promet je Savom bio znat­no jef­tiniji od dopreme robe tada još neure­đenim cestama.

Nakon završetka Velikog bečkog rata 1699. godine i povrata velikih plodnih pod­­ručja Slavonije, Srijema i Podunavlja pod vlast Austrije, nastupaju nove, bolje okol­nosti za uređenje plovnih rijeka jer na­staje potreba prijevoza velikih količina ži­ta do luka Jadrana. Stoga, od sredine  18. sto­ljeća počinju radovi za osposobljavanje plov­nih rijeka za bolju i sigurniju plovidbu – Save do Siska te Kupe do Karlovca. Od 1765. godine plovidba i prijevoz žita lađa­ma iz Podunavlja Dunavom i Savom do Siska te Kupom do Karlovca gotovo je redovna i stalna, dok se istodobno u sup­rot­nom smjeru obavlja promet soli i druge robe od Jadrana prema unutrašnjosti.

Uzvodno Savom pokraj Zagreba sve do Zaloga kod Ljubljane tada se obično manjim lakšim lađama s plićim gazom prevozilo žito, sol i druga roba koju su vukli na dugim užadima ljudi, a kasnije i konji, zbog čega su uz Savu postojale staze, tzv. kopitnice. Te su kopitnice na Savi od Zemuna do Siska bile na lijevoj, austrijskoj strani, a od Siska do Karlovca kroz Vojnu krajinu samo na lijevoj obali koja je bila u Banskoj Hrvatskoj.

Glavni promet vodom išao je Savom do Siska i dalje Kupom do Karlovca, odakle je veći dio robe odlazio cestama prema lukama Jadrana ili preko Metlike do Ljubljane i dalje do luke Trst. Drugi prometni pravac išao je Savom od Siska uzvodno preko Zagreba do Zaloga u Kranjskoj, gdje se obavljao pretovar robe u kola i cestama vozio do Trsta. U oba slučaja roba se u Sisku pretovarivala u manje lađe i odlazila prema Karlovcu ili Zagrebu. Uzvodno Savom pokraj Zagreba žito, sol i druga roba prevozila se najčešće manjim i lakšim lađama s plićim gazom.

Do pojave broda na paru, plovila su Savom plo­vila  raznih veličina. Najmanje ko­rabe imale su dva čovjeka: jedan je vukao lađu dugim užetom, drugi je up­ravljao, a tijekom vožnje su se izmjenjivali.

Veća plovila bile su burčele (barčele ili barkače) te tumbasi i lađe žitarice, solarice ili lađe za druge namjene (drvo, šljunak ili pijesak). No, bilo je lađa i na jedra, koje su za pogon koristile snagu vjetra.

Zbog otežane plovidbe u vrijeme nis­kih vodostaja, kao i zbog brojnih plićaka te panjeva i stabala kojih iz korita nitko nije vadio, uređenje rijeke na ovom dijelu bilo je posebno važno jer se uzvodno od Siska moglo ploviti samo manjim kupskim ili kranjskim lađama, tzv. tumbasima, koje su dalje vukli ljudi kopitnicama uz obalu. Te su lađe najčešće bile nepokrivene, pa se žito u njima prevozilo u bačvama. Bile su duge do 45 m, široke 4,5 do 5,0 m i u punom opterećenju imale su gaz 0,80 do 0,90 m, a u njih se zbog brojnih plićaka nije smjelo utovariti više od 900 do 1000 vagana žita. Malo se tko držao tih uputa i dozvola, pa je na dugom putu bilo istov­arivanja i pretovarivanja robe, da bi se moglo proći težim dionicama.

Prije bitke kod Siska 1591. iz Zagreba je lađama Savom do sisačke utvrde dopremljeno žito

Željeznica potisnula parobrod

U Rugvici, nizvodno od Zagreba, sol se najčešće pretovarivala u kola ili u manje lađe, zbog čega je tu krajem 18. stoljeća bio uspostavljen solni ured. Početkom 19. stoljeća otvoreno je pristanište, a 1800. godi­ne izrađen je i plan za izgradnju žit­nog skladišta, kako bi se omogućilo skla­dištenje velikih količina robe i olakšala ot­prema dalje Savom uzvodno ili cestom od Dugog Sela prema Zagrebu, Križevcima ili Bjelovaru. U to vrijeme u Rugvici postoji ured s dvije zgrade i dva drvena štaglja u kojima se obavljao nužni popravak lađa.

Povećani promet Savom doveo je 1809. godine i do redovitog poštanskog pro­meta “lađom diližancom” od Zaloga preko Zagreba do Siska, kojom su se osim pošte prevozili roba i ljudi. Put nizvodno od Zaloga do Zagreba trajao je najčešće tri dana i do Siska pet dana. Na tom pu­tu bilo je deset postaja na kojima se uto­varivala roba i ukrcavali putnici, dok je vožnja uzvodno trajala mnogo dulje – ukup­no 14 dana.

Skori Napoleonov pohod krajem iste godine prekinuo je poštanski promet. Ali unatoč promjenama granica i osnivanja Nepoleonovih Ilirskih provincija, plovid­ba i promet žita i druge robe Savom obav­ljala se i dalje.

Promet žita Savom pokraj Zagreba do Zaloga bio je prvih godina 19. stoljeća u prosjeku godišnje oko 200.000 vagana (oko 8500 tona), dok je do kraja tridesetih godina u povoljnim godinama iznosio i do 625.000 vagana (oko 26.000 tona). I u vrlo teškim uvjetima plovidbe Savom pokraj Zagreba, gdje je glavno korito često mije­njalo svoj tok, 1850. godine je od Zalo­ga preko Zagreba do Siska i obratno prošlo više od 500 lađa i taj se broj stalno pove­ća­vao, pa je godišnje Savom redovito plovilo u oba smjera i do 700 raznih plovila.

Uvođenjem parobroda u plovidbu između Siska i Zemuna poslije 1838. go­dine, bitno se mijenja promet Savom na tom dijelu, unatoč tome što zagrebački i kranjski trgovci za plovidbu još koriste tum­base, lakše lađe, pa i splavi za do­pre­mu kolonijalne robe, tkanina, obuće i dru­gih proizvoda iz Kranjske, za kojima u Zagre­bu vlada velika potražnja.

Promet Savom pokraj Zagreba već je toliko razvijen da je 1853. godine izrađen i projekt uvođenja stalne parobrodarske veze od Siska preko Zagreba do Zidanog Mosta. Projekt se nije ostvario jer je usko­­ro planirana gradnja željezničke pru­ge od Zidanog Mosta preko Zagreba do Siska, koja je otvorena krajem 1862. godi­ne. Umjesto stalne plovne veze preko Za­greba, otvorena je i održavana stalna plo­vidba lađama između Siska i Rugvice.

Da je taj plovni put Savom bio dobro razvijen, potvrđuje podatak da je u vrije­me velikog prometa u oba pravca plovilo do 600 velikih lađa nosivosti do 300 tona, dok je raznih plovila prolazilo godišnje između 5000 i 6000. U to vrijeme je kroz Sisak godišnje prolazilo 100-tinjak velikih parobroda sa 400 šlepova, 70-ak manjih putničkih brodova, otprilike 240 većih lađa sa žitom ili bačvarskim dužicama te gotovo 1000 manjih plovila.

Plovidba Savom imala je veliku pro­metnu važnost u tom razdoblju, što je znat­no pridonijelo bržem gospodarskom razvoju Zagreba i Hrvatske.