Napisala: dr. sc. Snješka Knežević
Naime, još 1886. za tu je lokaciju Rupert Melkus, tada Lenucijev šef i predstojnik Gradskog građevnog ureda, projektirao zgradu za Djevojačku školu, koja također nije sagrađena. No, još u prednacrtu nove regulatorne osnove iz 1884. riječ je o jezeru u novom Gradskom perivoju, koje će u regulatornoj osnovi prihvaćenoj 1887. dobiti naziv Južni perivoj (danas područje Starčevićeva trga i Botaničkog vrta); na tom bi jezeru zimi bilo klizalište, a ljeti kupalište. Uvidjevši neodlučnost i nespremnost gradske uprave za dogovor o lokaciji na Akademičkom trgu, društvo 1889. moli da mu se vrati staro mjesto na Savskoj cesti (Rooseveltovu trgu), pozivajući se na naum da se obližnje stočno sajmište sa Sveučilištnog trga (danas Republike Hrvatske) premjesti na istočni rub grada (danas Trg žrtava fašizma). Ubrzo je klizalište 1889. premješteno na traženo mjesto, ali ono joj je sljedeće, 1890. godine oduzeto zbog afere s poplavom okoliša klizališta.
Novo mjesto klizalištu je dodijeljeno „iza Heinzelove pilane“ (na području današnjeg Studentskog centra). Od 1893., uglavnom Lenucijevom zaslugom, koji je tada već predstojnik Gradskog građevnog ureda, klizalište dobiva mjesto južno od Hrvatskog doma (sjedišta Hrvatskog sokola i Kola). Narodne novine 21. ožujka 1894.: „Na ovom mjestu imao bi se udesiti velik bassain sa vodom za sklizalište, koji bi ljeti služio za igralište odrasle mladeži, a tako isto druga dva do tri prostora za igralište djece.“ Gradska skupština 1896. potvrđuje odluku o lokaciji i prijedlogu namjene. Od 1901. područje današnjih trgova I. A. V. Mažuranića i M. Marulića službeno se naziva Zapadni perivoj. Iste godine Lenuci podnosi prijedlog njegova uređenja: na sjevernom dijelu igrališta, na južnom klizalište, a u njihovoj sredini paviljon, kao na otoku, iznad niže razine tla.
Ni taj projekt nije ostvaren, zato što je 1903. Vlada naumila na Zapadnom perivoju graditi palaču za prirodoslovne zbirke Narodnog muzeja. Gradska skupština odbija definitivno uređenje klizališta i nudi neizgrađeni dio Južnog perivoja, sve do Botaničkog vrta. Klizalište se priprema preseliti na dodijeljeno mjesto, koje iznosi 6000 m². No,umjesto klizališta bit će do kraja 1903. uređeno prvo javno tenisko igralište. Prema Bučaru, ondje je „sagrađen novi paviljon za koji su načinili nacrt arhitekti Hugo Ehrlich i Dragutin Mondekar“. Zbog tenisa klizalište je 1904. ponovno premješteno na Zapadni perivoj. Još 1906. Lenuci uz potporu Bučara i zagrebačke sportske elite podnosi novi projekt Zapadnog perivoja, nastojeći spasiti ideju sportskog parka i predlaže da se muzej smjesti na platou na sjevernom obodu klizališta, ali projekt ne nailazi ni na kakav odaziv.
Sljedeće, 1907. godine klizalište je sa svojim paviljonom ponovno premješteno u Mihanovićevu ulicu, jedanaesti put u povijesti društva. Razlog je bila priprema natječaja za projekt Sveučilišne knjižnice, raspisan 1909. Od tada se Zapadni perivojnazivao Trgom Ivana Mažuranića. Knjižnica je izgrađena 1913., a 1914. godine i zgrada Kemijskog instituta. Tek 1926. izgrađena je kao njegov pandan i zgrada Fizikalnog instituta. Južni dio Zapadnog perivoja s tri monumentalne zgrade preimenovan je 1928. u Trg Marka Marulića, a sjeverni 1929. u Trg Ivana, Antuna i Vladimira Mažuranića. Time je definiran zapadni prospekt tzv. Zelene potkove. Izgradnja je napokon istjerala klizalište i tenisko igralište koji su se održali još za Prvog svjetskog rata. No, regulatornom osnovom iz 1920. na mjestu klizališta i teniskog igrališta te dijela parka današnjeg Starčevićeva trga planirane su dvije zgrade: hotel Esplanade dovršen je 1925., a zgrada Središnjeg ureda za osiguranje radnika (SUZOR)1928. Stari planovi i vizije pali su u zaborav, a na tzv. Zelenoj potkovi ostat će samo dom Gimnastičkog kluba Sokol.
Povratak klizališta na Zelenu potkovu: krimen nad baštinom
Ova sažeta i unekoliko komplicirana kronika govori da su zagrebački sportaši pratili europska zbivanja, ali i to da su mogućnosti uređenja ne samo prirodnog, nego i umjetnog urbanog klizališta bileznatno limitirane politikom koju su sukreiralegradska i zemaljska vlast: pregovori, odugovlačenja, odustajanja. Otkako je osnovano, klizačko je društvobilo suočeno s diktatom provizorija: dopuštalo mu se da klizališta uređuje na još neizgrađenim prostorima planiranog parkovnog okvira središta Donjega grada, tzv. Zelene potkove, ali su otjerani kad su se za njih kovali ili iskovali planovi. No, istini za volju, svi su – kao uostalom i danas – željeli ostati u centru grada koji je nosio njegov jedinstveni identitet. Klizanje i tenis, a potom i drugi sportovi naći će kasnije mjesto na platou Šalate koju je kao sportsko-rekreacijsko središte uočio arhitekt Franjo Bahovec, o čemu opširno piše Ariana Štulhofer. No, to je već nova epoha.
Ipak, klizanje se na tzv. Zelenoj potkovi, i to na njezinom najreprezentativnijem parteru u parku Trga kralja Tomislava, u novije vrijeme javlja u drukčijoj formi i namjeni: kao mobilno klizalište i atrakcija Adventa u Zagrebu, kao mjesto banalne zabave i jeftinog konzuma. U doba kad su taj i ostali parkovi bili na vrhuncu uređenosti i ljepote, popularnosti i napučenosti, nije bilo institucionalne zaštite koja bi ih štitila od zlouporaba: štitila ih je kulturna svijest cijeloga građanstva i gradske vlasti. Parkovi su slovili kao rezervat, kao oaza ljepote, svojevrsni privilegij i urbani ponos. Danas, kad urbanističko-arhitektonska cjelina tzv. Zelene potkove ima najviši status zaštite, ona se ne može obraniti od uzurpacija industrije zabave, trgovine kiča i street-fooda: njihovi protagonisti shvaćaju je kao besplatnu, bespogovorno raspoloživu sirovinu i vrelo profita.
Najkasnije od sredine 1990-ih Zrinjevac se u različitim prigodama i povodima pretvarao u sajmište, koje je otud protjerano 1870. U ljeto2014., tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva, još je „radikalnije“ preuređen park Trga J. J. Strossmayera: golemi ekran, tezge, stolci, čak ležaljke, nezaobilazne daščare sa žujom, kranjskim kobasicama i bezveznim koještarijama, zaglušna dreka zvučnika. Uslijedio je općepohvaljen simfonijski koncert u parku Trga kralja Tomislava u povodu Dana grada Zagreba, kad je za volju spektakla potpuno razgažen parter, ionako nekultiviran i jadan, daleko od raskošnog cvjetnog saga kojim se ponosio Zagreb fin de sièclea. Zimi 2014./2015. ondje je prvi put na polovici parterainstalirano mobilno klizalište: tehnički objekt koji gadestruira težinom, uređajima i opremom. Ali zahvaljujući kulisi, a to je cijeli trg, ali i majstorimailuminacije koja ga noću pretvara u blistavu, gotovo nestvarnu sliku, „Ledeni park“ postao je zaštitni znak zagrebačkog Adventa. Vandalska dimenzija interpolacije vidi se nakon demontaže klizališta: kaljuža, uništeni travnjaci, jad i bijeda. No, zatimslijede čišćenje i transplantacija, travnjaci se popravljaju poput nogometnog igrališta, nešto se sadi i sve je ponovno ljepše, kao što je navodno bilo i prije. Ideatori festivalizacije pozivaju se na uzore drugih europskih gradova, najradije Beča. Ali u Beču, ni drugdje u povijesnim parkovima s dekorativnim parterima, nema ni klizališta ni komercijalnih koliba, „kućica“. Oni su na popločenim, posebno opremljenim javnim površinama. U povijesnim gradovima parkovi su najreprezentativniji, ali i najkrhkiji dio urbane baštine: autentični brendovi i esencija njihova identiteta. Zato je klizalište na Trgu kralja Tomislava pojam krimena nad baštinom.
Očito je bilo naivno i iluzorno očekivati promjenu: i ove je godine pod egidom nove „zelene“vlasti ponovno obnovljen „Ledeni park“, navodno u manjem opsegu i ekološki obzirno – što je sve obmana jer je ideja zlouporabe i eksploatacije ista. Vjerojatno je nepristojno i nepatriotski kritirati senzaciju i ogledno mjesto zagrebačkog Adventa, a nieuforičnu publiku koja nema pojma gdje je i što to mjesto znači.
Srećom, postoje ličnosti – malo njih – koje znaju kako se odnositi prema toj dragocjenoj baštini, drugim riječima, kako voditi dijalog s njome. Primjer je ovoga ljeta pokazala mlada umjetnica Ida Blažičko svojim performansom „Prostranstvo/Vastness“, obuhvaćajući ambijentalno-tekstilnom prozračnom skulpturom – stalno u pokretu i transformaciji, cijeli prostor oko Umjetničkog paviljona u sklopu projekta Jasminke Poklečki-Stošić „Umjetnost ispred Umjetničkog paviljona“. I projekt i umjetnici koji sudjeluju u njemu rehabilitiraju integritet i ljepotu parka i arhitekture, upućujući na horizonte mogućih dodira i zahvata.
