Napisao: Marijan Lipovac
Foto: fototeka MGZ-a i HNK-a
U svoj dnevnik upisala je:
Život mi je težak, no nikada ne bih napustila Zagreb. Ja sam tu i ostajem tu iako mene i moju djecu bije nevolja, naročito zimi u mrzloj sobi, kad noću učim uloge i smrznute noge zamatam u gunj
Lead: Na pozornici je provela gotovo 70 godina i ostvarila 600-tinjak uloga i nekoliko tisuća nastupa, kao nijedna hrvatska glumica prije ni nakon nje
Kad je mladi glazbenik Leopold Ružička navečer, 3. kolovoza 1850., u gradiću Litovelu u Moravskoj otišao u obližnju gostionicu proslaviti rođenje kćeri, nije ni slutio da će jedan slučajni susret sudbonosno utjecati ne samo na njegov život, nego i na kulturu Hrvatske, zemlje koja je desetak dana prije za banicu dobila njegovu zemljakinju, groficu Sofiju Stockau, mladu suprugu hrvatskoga bana Josipa Jelačića. Ružička je te večeri u gostionici upoznao članove njemačke kazališne družine u kojoj je bio i zagrebački glumac Josip Freudenreich, porijeklom također iz Moravske. Dok je družina gostovala u Litovelu, Ružička i Freudenreich su se svakodnevno sastajali i razgovarali, a budući da je Ružička pokazivao velik interes za kazalište, razgovori su znali trajati do ranog jutra.
Prije odlaska iz Moravske Freudenreich je poslao pismo Dimitriju Demeteru, upravitelju zagrebačkog kazališta, i obavijestio ga da je u jednom gradiću našao glazbenika koji bi bio vrlo koristan u zagrebačkom kazališnom orkestru. Demeter je prihvatio Freudenreichov prijedlog i za nekoliko je tjedana Ružički stigla ponuda za angažman. Kad je uvjerio i svoju suprugu Tereziju da mu se napokon pružila prilika da postane član orkestra jednog ozbiljnog kazališta, s obitelji je krenuo u Hrvatsku. Kći Marija, čijem rođenju može zahvaliti ovakvu sreću, tada je imala tek četiri mjeseca – bit će ona Marija Ružička Strozzi, jedna od najistaknutijih hrvatskih glumica svih vremena, koju su uspoređivali sa svjetskim zvijezdama Sarom Bernhardt i Eleonorom Duse.
Na pozornici je provela gotovo 70 godina i ostvarila 600-tinjak uloga i nekoliko tisuća nastupa, kao nijedna hrvatska glumica prije ni nakon nje. Igrala je Shakespeareove heroine, ženske likove u Ibsenovim, Strindbergovim i Hauptmannovim dramama, Damu s kamelijama, Fedru, Mariju Stuart, Teutu, Maru Benešu, Majku Jugovića i mnoge druge velike uloge. Samo je prvu ulogu odigrala bez treme, a kasnije je uvijek osjećala veliku odgovornost pred rolom koju je interpretirala. Bila je po mnogo čemu jedinstvena pojava u hrvatskom glumištu i njezin legendarni status nije nikad doveden u pitanje. Iako joj je očito, već nakon rođenja bilo suđeno da dođe u Hrvatsku i postane jedna od velikana, put do toga bio je težak i trnovit, pun teškoća, odricanja i životnih tragedija.
Gubitak glasa i kazališna slava
Nakon dolaska u Hrvatsku obitelj Ružička bila je zadovoljna, ali četiri godine poslije materijalne brige natjerale su Leopolda Ružičku da napusti Zagreb i njegovo kazalište. S obitelji se preselio u Varaždinske Toplice i radio kao službenik, no sreća nije dugo trajala. Veliki požar u gradu bio je koban za Ružičku koji je, sudjelujući u gašenju, obolio od upale pluća i umro u 30. godini života. Unatoč tragičnom gubitku, Terezija Ružička odlučila je s kćerkom ostati u Varaždinskim Toplicama, gdje se bavila izradom poznate češke čipke.
Marija je ondje završila osnovnu školu, a 1860. se s majkom vratila u Zagreb i upisala u njemačku srednju školu kod sestara milosrdnica. Počela je glumiti u predstavama na samostanskim svečanostima, a bila je zapažena i po zvonkom glasu. Majka ju je redovito vodila u kazalište i upisala je 1865. na pjevački tečaj u Glazbeni zavod, gdje je učitelj pjevanja Vatroslav Lichtenegger otkrio Marijin potencijal i želio joj osigurati stipendiju konzervatorija u Beču.
No, uporno vježbanje uzrokovalo je gubitak glasa i san o glazbenoj karijeri se izjalovio. Nije mogao pomoći ni slavni bečki otorinolaringolog. Marija Ružička razmišljala je i o samoubojstvu, a u svoj je dnevnik upisala: “Čovječji život pokreće nešto, premda uobražavamo da sami odlučujemo o svom putu. Ono nešto velika je, nerješiva tajna, ali ono apsolutno postoji.”
I doista, kao prst sudbine u Marijinom se životu opet pojavio Josip Freudenreich, stari očev prijatelj, sada upravitelj gradskoga kazališta. Oduševljen njezinom atraktivnom pojavom, šarmom i lijepim glasom, nagovorio je 1867. Tereziju da kćer dovede na probu u kazalište i rekao: “Ako mala ima smisla za glumu, radit ću s njom jednu dramsku ulogu.” Time je započela najdugovječnija hrvatska kazališna karijera – Marija Ružička nastupila je 2. siječnja 1868. kao Jeane d’Eyre u drami “Lowoodska sirota” Charlotte Birsch Pfeiffer i oduševila kritičare. “Mi se ne sjećamo da je ikada koja debitantica već prvim nastupom postigla toliki uspjeh… Poslije drugog čina publika ju je izazvala burnim klicanjem… Ona je prvim nastupom pokazala da ima osobit dramatičan dar”, pisale su Narodne novine.
Kad je Marija to pročitala, uzela je novine pod ruku i s prijateljicom Ivkom Kralj odjurila na tadašnji korzo u Ilicu i satima šetala gore-dolje, uvjerena da je svi gledaju kao senzaciju. No, to je bilo prvi i zadnji put da joj je nagla slava udarila u glavu jer do besmrtne slave bilo je još puno posla.
Svjesna da učenjem uloga neće steći potrebnu naobrazbu, potajno je kupovala školske knjige viših razreda i u slobodno vrijeme učila iz njih. Privatno je učila francuski, kako bi u originalu mogla čitati francusku dramsku literaturu, čiji su joj ženski likovi bili najbliži. Budući da je u rodnoj Moravskoj provela tek prva četiri mjeseca života, zaboravila je češki, no ponovno ga je počela učiti pod utjecajem Josefa Václava Friča, urednika novina Agramer Zeitung i prvog predsjednika Češke besede Zagreb. Uz hrvatski i njemački, tako je mogla glumiti i na češkom. Kao mlada glumica, Marija Ružička u sezoni je igrala 30 do 50 uloga i ubrzo je stekla rutinu.
Na početku karijere Marija Ružička upoznaje Ferdinanda Strozzija, nastavnika matematike na zagrebačkoj realnoj gimnaziji, potomka stare firentinske plemićke obitelji s titulom markiza. Za njega se udala 1871. i od tada se potpisivala kao Marija markiza Ružička Strozzi. Svog je supruga iz svijeta brojki približila kazalištu, pa je Ferdinand Strozzi počeo prevoditi dramske tekstove s njemačkog i talijanskog i adaptirati ih.
Marija Ružička Strozzi rodila je osmero djece, a nastupala je doslovce do porođaja, skrivajući trudnoću zategnuta u steznike jer bi, tražeći rodiljni dopust, dobila otkaz. Materijalne prilike u kazalištu bile su vrlo teške, pa su glumci 1878. organizirali i štrajk te počeli tražiti angažman drugdje.
Marija Ružička Strozzi otišla je na audiciju u Beč, i to u Burgtheater gdje je oduševila ocjenjivački sud ulogom proročice Debore te joj je intendant nakon audicije rekao: “Dijete, dođite k nama, vaša domovina premalena je za vaš veliki talent.” No, Marija Ružička Strozzi nije prihvatila ponudu i nije otišla iz Zagreba. U svoj dnevnik upisala je: “Život mi je težak, no nikada ne bih napustila Zagreb. Ja sam tu i ostajem tu iako mene i moju djecu bije nevolja, naročito zimi u mrzloj sobi, kad noću učim uloge i smrznute noge zamatam u gunj.”.
Od povratka iz Beča njezin stalan partner tijekom 33 sezone bio je Andrija Fijan. Njih dvoje postali su nerazdvojni duo, gospodari hrvatske scene i publika ih je htjela vidjeti samo zajedno. Bili su pozvani u Beč i New York, a Marija Ružička Strozzi gostovala je u Pragu, Brnu, Sofiji, cijeloj Hrvatskoj. Svuda je dočekivana ovacijama, cvijećem, darovima, priznanjima. Jedna je zlonamjerna kritika jednom primijetila da ona i u životu glumi, no njezin je odgovor bio: “Možda u životu glumim, budući da na sceni živim pravim životom i otvaram sve registre svojih emocija, želeći stvoriti lik vječne žene.”.
Križarske vojne i osobne tragedije
Josip Juraj Strossmayer pri svakom je susretu Mariji Ružički Strozzi govorio: “Ponesi našu riječ što dalje”, pa je slobodno vrijeme koristila za gostovanje po hrvatskim krajevima. Nastupala je i u Istri, Hercegovini i Dalmaciji, pa tako 1907. i u Zadru, iako su joj lokalni autonomaši prijetili zbog glume na hrvatskom jeziku. “Kažu da slava i uspjeh u velikom svijetu bliješte sjajnije nego u mojoj maloj hrvatskoj domovini, no nikada nisam požalila što sam sav svoj život posvetila njoj. Ovdje sam odigrala najljepše uloge dramske literature. Moje najveće pobjede bile su moje Križarske vojne, kako nazvah svoja gostovanja po Dalmaciji, Hercegovini, Istri, Primorju…”, zapisala je u svom dnevniku.
Najveći izazov u karijeri Marija Ružička Strozzi doživjela je 1909., kad je u Zagrebu gostovala Sarah Bernhardt, tada vodeća svjetska glumica, nastupivši u Sardouovoj drami “Vještica”. Dan prije nastupa slavne gošće uprava je od Marije Ružičke Strozzi zahtijevala da odigra istu ulogu u “Vještici”. Taj dvoboj Vještica publika je s uzbuđenjem pratila, a kritika je primijetila da je Sarah Bernard prestigla hrvatsku kolegicu samo po godinama, a nipošto u igri.
Dvije godine kasnije, Marija Ružička Strozzi doživjela je veliki gubitak, kad je umro njezin kazališni partner Andrija Fijan. Kad je poslije njegove smrti prvi put zakoračila na pozornicu, zajecala je: “S Fijanom je pao u grob sav moj krasni repertoar.”
To je, međutim, bio tek jedan u nizu gubitaka dragih osoba. Suprug joj je umro 1905., za vrijeme njezina gostovanja u Sofiji, a uprava tamošnjeg kazališta zatajila joj je brzojav o njegovoj smrti jer ionako ne bi stigla na sprovod, a prekid gostovanja bio bi neprocjenjiva šteta. Od osmero djece, samo je troje doživjelo odraslu dob, a sin Donato umro je tijekom Prvog svjetskog rata u zarobljeničkom logoru u Rusiji. Nikad mu nije vidjela grob, a utjehu je uzaludno pokušavala naći u spiritističkim seansama.
Drugo dvoje Marijine djece također je ostavilo trag u hrvatskoj kulturi – kći Maja Strozzi Pečić bila je svjetski poznata operna pjevačica, za koju je Thomas Mann napisao da je možda najljepši sopran obje hemisfere, a sin Tito Strozzi istaknuti glumac i kazališni režiser, najsvestranija osoba u povijesti hrvatskoga kazališta. Unuk Marije Ružičke Strozzi, sin Maje Strozzi, bio je skladatelj Boris Papandopulo, a unuka Tita Strozzija i njegove supruge, glumice Elize Gerner je glu-
mica Dora Fišter Toš.
Utjeha u obiteljskim tragedijama bila su priznanja koja je Marija Ružička Strozzi dobivala. U HNK-u je 1918. svečano proslavljena 50. godišnjica njenog djelovanja, a 1928. i 60. godišnjica koju je kraljica hrvatskoga glumišta proslavila igrajući prizore iz najdražih predstava. Njezina matična kuća najveće joj je priznanje odala 1932., u povodu 65. godišnjice djelovanja, kad je u predvorju HNK dobila svoje poprsje, kao jedina glumica kojoj je ta čast pripala za života. Marija Ružička Strozzi ovjekovječena je i na kazališnim freskama, kao i na zastoru Hrvatski narodni preporod Vlahe Bukovca.
Za svoj posljednji jubilej, 85. rođendan, počast joj je iskazala i njezina prva domovina. Čehoslovački predsjednik Tomáš Masaryk, njezin vršnjak, uputio joj je čestitku, a u rodnom Litovelu imenovana je počasnom građankom i na rodnoj kući postavljena je spomen-ploča. Iste godine izabrana je i za počasnu članicu Narodnog kazališta u Pragu. Govorila je da ima dvije domovine: “Onu prvu, sjevernu pamtim više po pričanju svoje majke. Ona me nije zaboravila i još se danas brine o meni. Razumljivo da mi je sadašnja, Hrvatska, bliža. Tu je moja obitelj, prijatelji, ovoj sam poklonila sve svoje osjećaje i zanose.”.
Park na Savici
Unatoč počastima, Marija Ružička Strozzi za svoj je umjetnički rad primala bijednu mirovinu, ali i to je prihvatila kao sudbinu, govoreći: “Umjetnik koji stvara plaća to krvavim mukama – tako i ja.” No, niti u mirovini nije mirovala te je i u visokim godinama glumila, ne gubeći ništa od umjetničkog izraza. Potresnu ulogu ostvarila je kao majka u Zolinu dramatiziranom romanu “Thérése Raquin” i kao majka Aase u Ibsenovom “Peeru Gyntu”. “Veličanstveniju kreaciju od mamine Aase teško je zamisliti. Kad je ona svojim plemenitim altom zvala sina Peer, Peer, srsi su nas prolazili”, komentirao je majčinu ulogu režiser predstave, Tito Strozzi.
Svoje posljednje uloge odigrala je 1936. u Tolstojevom “Uskrsnuću” te “Graničarima” Josipa Freudenreicha, osobe bez koje ne bi niti došla u Hrvatsku, niti zakoračila na kazališne daske, i tako se simbolički zatvorio krug jedne impresivne glumačke karijere.
Već teško bolesna, Marija Ružička Strozzi nadala se novim ulogama i pred smrt nije govorila “hoću živjeti”, nego “hoću igrati”. Želja joj se nije ostvarila – umrla je 27. rujna 1937. U pogrebnoj povorci koja se kretala od HNK do Mirogoja kao da ju je ispratio cijeli Zagreb, a ravnatelj Drame, Dubravko Dujšin, oproštajni govor počeo je riječima: “Majko naša, ti koja si darovala svojoj zemlji čitav svoj život i sve svoje zanose, opraštamo se od tebe.”.
Jedne od najljepših riječi o Mariji Ružički Strozzi napisao je Branko Gavella: “Marija Ružička Strozzi bila je utjelovljeni ženski šarm. Baš u naročitoj naravi tog šarma bila je njena jednostavnost. Nije to bio šarm ženskasto difuzan, već prilično karakterno obojen. No ta karakternost nije prelazila u neku karakternu specifikaciju, ostajala je nekako opće ženska… Ona je bila doduše salonska heroina, podvlačim salonska jer je tek po nuždi, pod pritiskom godina prešla u pravu heroinsku struku, ali kao da je bila sretna kad je mogla odložiti masku heroinstva, masku ženskog salonskog demonstva koje je onda dominiralo svjetskom literaturom i uteći se dubokoj, ženskoj, toploj srdačnosti.”.
