Napisala: dr. sc. Snješka Knežević

Sinovi self-made mana Adolfa Müllera razvili su u razmjerno kratkom vremenu naslijeđeni talent i misiju svojeg oca do vrhunca, dajući raskošni prilog kulturi i materijalnom boljitku svojega grada

Povijest obitelji Müller gotovo je tipična za dio zagrebačkih, a i drugih Židova: početak od nule, vrtoglavi uspon i blistavi vrhunac, samo je u ovom slučaju taj put komprimiran u tek dvije generacije. Ta povijest započinje Adolfom, poduzetnim i inteligentnim dječakom iz sirotinjske familije s mnogo djece, koja mu nije mogla omogućiti više školovanje, pa je nakon pučke škole izučio bačvarski, odnosno stolarski zanat. Oženio je 1882. Faniku Mühlhofer iz Krapine i potražio sreću u Josipdolu, gdje su živjeli Fanikini rođaci. Ta odluka svjedoči o Adolfovoj racionalnoj procjeni mogućnosti: u Zagrebu su tada na djelu pripadnici druge i treće generacije domaćih Židova, koji se oslanjanju na postignuća svojih očeva/djedova ili došljaci, poput najpoznatijeg Emanuela Pristera, koji uz stvarni kapital posjeduje kapital znanja i iskustva. Izgledi za druge otvorit će se tek potkraj devetnaestog stoljeća.

U Josipdolu Adolf će otvoriti dućan mješovite robe i gostionicu, a taj spoj trgovačke i ugostiteljske djelatnosti svjedoči o umješnosti koja je nužno dovela do materijalnog uspjeha. Nakon jednogodišnjeg josipdolskog provizorija, kako bi se mogla obilježiti ta epizoda, Adolf se vraća u Zagreb i kupuje dućan „Zlatni zvon“ u Ilici 112, neposredno uz današnji Britanski trg. I izbor te lokacije upućuje na Adolfovu dalekovidnost: trg ni tržište u doba još ne postoje. Godine 1883., kad se Adolf vraća, na površini budućeg trga bila je tvornica parketa, a tek se 1885. javljaju iz Radničkog dola, naselja bivše tvornice, zahtjevi da se tu osnuje tržište. Grad će iduće godine eksproprirati zemljište, a trg će biti provizorno uređen 1888. prigodom posjeta princa Rudolfa Habsburga Zagrebu i uređivati se korak po korak do prvog desetljeća novog stoljeća. U očekivanju tržišta Adolfov dućan je svojom širokom ponudom zadovoljavao potrebe žitelja tadašnje periferije i uključio se u ponudu IIičkog placa kad je zaživio.  

Svoje djelovanje Adolf će proširiti trgovanjem ugljenom i opekama. I ponovno, trgovinu će povezati s proizvodnjom i već 1883. osnovati ciglanu na Lašćini, a 1885. tvornicu opeka na Črnomercu, koju će razviti u velik industrijski pogon. Ciglanu je imao i u Karlovcu, a u Kosovskoj Mitrovici rudnik.   

Potkraj i na prijelomu stoljeća Müller već pripada privrednoj eliti, ugledan je i bogat građanin. Postaje i aktivni poduzetnik, surađuje s nekoliko građevinskih poduzeća: gradi stambeni blok u Ilici (1898.), veliku uglovnicu Frankopanska/Dalmatinska (1904.), a 1907./08. vodi građevno poduzetništvo i tehničku poslovnicu Müller & Lubynski, izvodi dvije vile i pučku školu na Pantovčaku.     

Fascinacija kinematografijom

Nije poznato ni izvjesno zašto je Adolf svoju djelatnost proširio na područje kulture, kad se 1910-ih zainteresirao za kinematografiju. Je li tome razlog fascinacija novom umjetnošću ili svijest o novim poslovnim mogućnostima koje se s njom otvaraju? Vjerojatno, jedno i drugo. Nije zgorega napomenuti, da su za promociju filmske umjetnosti i izgradnju kino-dvorana u Zagrebu posebno zaslužni bili Židovi. Tako je fotograf i avangardist Franjo Mosinger već 1896. u dvorani Hrvatskog sokola i Kola (Trg maršala Tita 6-7) organizirao prvu javnu filmsku projekciju, a 1912. potaknuo izgradnju kino-kazališta Apollo u Ilici 31 (danas kazalište Kerempuh). Projekt je bio povjeren Ignjatu Fischeru, također Židovu, jednom od najoriginalnijih i najplodnijih arhitekata epohe. Apollo je prvi moderni kinematograf u Zagrebu i Hrvatskoj. „Senzacionalni projekt“, kako ga obilježava Marina Bagarić u monografiji o Fischeru, donosi autoru glas eksperta, tako da mu ona, uz izvjesnu ogradu, pripisuje i kino-kazalište Helios (1916./17.) u Frankopanskoj 10 – prvi korak i projekt Adolfa Müllera na novootkrivenom području filma i kinematografije. Izgradnju kino-kazališne dvorane Müller je povezao s izgradnjom velike stambeno-poslovne zgrade na uglu Frankopanske i Dalmatinske ulice. Ubrzo će kina Helios, Apollo i Pathé-bioskop Union (Gajeva 1) s filmskim zavodom „Urania“, koji je još 1900. osnovao Izidor Kršnjavi s primarno edukativnim ciljem i programom, spojiti u veliko poduzeće   

Njegov sin Leo već je kao mladić zanesen filmom. Tako će poznatu restauraciju Lobe-Krizmanić u Samostanskoj/Varšavskoj s plesnom dvoranom gdje su se održavale kino-predstave, a na terasi ljetne projekcije, dati 1919. preurediti u kino, a na njegovu će mjestu 1925. biti izgrađeno novo kino – Balkan-Palace. Realizaciju svojeg dotad najvećeg projekta na polju kinematografije Adolf je prepustio sinovima Alfredu i Leu. Projekt su Müllerovi 1924. povjerili arhitektu Srećku Florschützu (Vukovar 1882. – Zagreb 1960.) Riječ je o kompleksnom i inovativnom zahvatu, kakvom gotovo nema premca u Donjemu gradu. U frontama Marovske/Masarykove i Samostanske/Varšavske arhitekt je zamislio dvije reprezentativne zgrade, gotovo nalik palačama, kroz koje vodi pasaž sa soliterno postavljenom zgradom kina. Kuća u Samostanskoj tada nije sagrađena, pa je pasaž ostao otvoren. Na suprotnoj je strani kina šarmantnu kuću s galerijama, koje podsjećaju na stare zagrebačke „ganjčece“, izveo 1928. arhitekt Bogdan Milić, voditelj ureda Ignjata Fischera.   

Prolaz je očuvao intimnu atmosferu s dućančićima, danas buticima i kafićima, kao mjesto ne samo prolaza nego i susreta, skrovitosti kakvu pružaju male oaze unutar blokova. Uz mogućnost boravka pasaž nudi i senzaciju izloga i zelenih vodopada sa svih svojih galerija. Palača u Masarykovoj 10, opremljena u prizemlju prostranim rastvorenim lokalima, pripada ljepšim donjogradskim zgradama sa stilskim obilježjima neoklasicizma i modnog art-decóa, kakve su potkraj 1920-ih i 1930-ih gradili bogati, konzervativni građani. I elegantni interijer kina Balkan-Palace, svojim štukom, ornamentima, posebice fontanama sa skulpturama u predvorju i na katu, smjesta je nakon svečanog otvaranja 8. travnja 1925. izazvao sviđanje i pohvalu. Kino ima izvrsno ozvučenje, pa su se tamo kasnije mogli slušati i prijenosi koncerata Radio Zagreba, koji je počeo emitirati 1926. godine. I danas se Kino Europa smatra najljepšim u Zagrebu, a u tome nemalu ulogu imaju njegova patina i tradicija   

Nakon Adolfove smrti njegovo carstvo podijelili su sinovi: prvijenac Alfred (1888.-1945.) dobio je kino s pasažem i stambeno-poslovnim zgradama, a mlađi Leo (1894.-1941.) ciglanu i zgrade u Frankopanskoj. Alfred, koji je u Beču polazio stručnu školu i diplomirao na Tehničkoj visokoj školi, potpuno se posvetio kinu. Leo je razvio ciglanu do najuspješnije na Balkanu.    Prosvijećenost i socijalnu osjetljivost pokazao je svesrdnom brigom za dobrobit svojih radnika: omogućio im je usavršavanje u večernjoj školi, higijensku i kvalitetnu prehranu iz moderne tvorničke kuhinje, kulturne potrebe osnutkom zbora, a religijske održavanjem misa u krugu tvornice na otvorenom, kasnije izgradnjom crkve.     

Kraj ciglane, na padinama, osnovao je prvo moderno industrijsko gospodarstvo s plantažama voća i vinogradima, a u Frankopanskoj mikrobiološki laboratorij koji je vodila njegova supruga Nada rođ. Spitzer/Španić. „Milerov breg“ bio je čuven po voću, jagodama i breskvama, a na specijaliziranim priredbama Zagrebačkog zbora redovito odnosio najviše nagrade i priznanja. Sinovi self-made mana Adolfa Müllera razvili su u razmjerno kratkom vremenu naslijeđeni talent i misiju svojeg oca do vrhunca, dajući raskošni prilog kulturi i materijalnom boljitku svojega grada.

Nacistički logori i zatiranje sjećanja

U godini Anschlussa, 1938., braća su prešla na katoličku vjeru i promijenila ime u Miler. Početkom 1939. Alfred je, sluteći zlo, prodao kino i kuće u Varšavskoj/Masarykovoj. Djecu Alana i Evelinu poslao je s guvernantom u Francusku, a sa suprugom pošao na krstarenje luksuznim parobrodom „Kraljica Marija“. Potom se obitelj okupila na jugu Francuske, ali nastupom kvislinškog režima s generalom Pétainom na čelu 1940. započinje antižidovska kampanja, osnivaju se „camp spéciaux“, donosi „Statut des Juifs“ i počinje kolaboracija s nacistima. Za vichyjevske vlasti u njemačke logore smrti odvedeno je i ubijeno 130.000 prebjeglih Židova iz drugih zemalja i 70.000 francuskih Židova, unatoč dogovoru da će potonji biti pošteđeni. U tom pogromu Alfred i njegova supruga Klara, rođ. Hafner dospjeli su u logor. Klara je preživjela, ali Alfred je 1944. odveden u Dachau i početkom 1945. ubijen. Sin Alan sudjelovao je u Pokretu otpora, sestra Evelina sakrila se kod prijatelja. S majkom je nakon rata otišla u Ameriku, a Alan se vratio u Zagreb, gdje živi s obitelji.

Leo je također s obitelji 1939. napustio Zagreb. Njegova supruga Nada otišla je sa sinovima Marijanom i Rajkom u London, Leo se vratio kući po najmlađeg sina Branka i poslao ga s guvernantom u Kosovsku Mitrovicu gdje je posjedovao rudnik, da ga zaštiti. Leo, prema svjedočenjima, još 1940. poput mnogih nije vjerovao da će Židovi dijeliti sudbinu s njemačkim Židovima. No, uspostavom ustaške NDH i donošenjem rasnih zakona, za njega nije više bilo spasa: 8. svibnja 1941. odveden je u Kerestinec, pa u Gospić, nakraju u Jasenovac, gdje je pogubljen ujesen 1941. Maloga Branka spasila je guvernanta. Kad ih je šofer u Kosovskoj Mitrovici denuncirao, a dječak odveden u logor, ona se zaklela da je njezin sin. Nada Miler sa sinovima Rajkom i Brankom vratila se u Zagreb, a najstariji sin Marijan odselio se u Izrael, gdje je 2005. umro. I Rajko i Branko već su prije rata bili poznati atletičari i ostali vjerni sportu: Branko je, završivši Fakultet za fizičku kulturu, otišao u Freiburg, gdje je radio kao nastavnik tjelovježbe i atletike. Memoriju i malo baštine Müllerovih čuva Rajkova udovica Slavica, Leova snaha.

Damnatio memoriae, zatiranje sjećanja, koje su u duhu nacističke ideologije inicirale ustaše, nastavilo se i nakon Drugog svjetskog rata. Možda su se suvremenici i sjećali Müllerovih, ali oni su s vremenom poumirali i gotovo je čudo što je mlada i uporna novinarka Jutarnjeg lista Branimira Lazanin uspjela pouzdano rekonstruirati njihovu priču. Balkan-prolaz dobio je novo ime po sestrama Rajki i Zdenki Baković, antifašistkinjama i suradnicama Komunističke partije. U Nikolićevoj/Teslinoj 7 imale su trafiku koja je bila sastajalište komunista, „javka“, odakle se uspostavljala veza s partizanima. Umrle su 1941., Rajka od posljedica torture, dok je Zdenka počinila samoubojstvo u ustaškom zatvoru. Rajka je 1953. proglašena narodnim herojem. Godine 1990. prolaz je preimenovan prema skitnici, „vagabundu“ Mihaelu Erdecu koji je živio u kotlovnici kina, bio 1950-ih maskota Balkan-prolaza, a svi su ga od milja zvali Miškec. No, 2009. prolazu je vraćeno staro ime.

Kad su Hrvatski filmski savez i Zagreb Film Festival uputili gradonačelniku Bandiću apel da Grad kupi bivši Balkan-Palace, danas Kino Europa i pretvori ga u novi locus filmske umjetnosti i kad im je zahtjev 2008. uslišan, malotko se sjetio Müllerovih. Tek mala dvorana nazvana je prema njima. Kino Europa ustinu je postalo ono što su filmaši, filmolozi i filmofili htjeli: tu se održavaju važni festivali, premijere, promocije, predavanja, u kafiću se sastaju poznati i nepoznati Zagrepčani. Kino je 2008. dobilo i ugledno priznanje mreže Europa Cinemas.

Naše pitanje glasi: nisu li neko priznanje zaslužili i Müllerovi, na mjestu koje su stvorili i darovali svojem gradu i njegovoj kulturi? Teško je osporavati sestrama Baković, žrtvama ustaškog terora, pravo na prolaz, ali to što su uložili Müllerovi, istini za volju, ipak prevladava. U svojem pasažu i svojem kinu oni su na vlastitom i autentičnom mjestu, dok bi se sestrama Baković možda moglo naći drugo mjesto, bliže njihovoj trafici. Ili se možda Müllerovi i Bakovićeve mogu spojiti u zamišljivoj koegzistenciji? Kako bilo, Müllerovi se ne smiju zaboraviti.