Povijest obitelji Müller gotovo je tipična za dio zagrebačkih, a i drugih Židova:
početak od nule, vrtoglavi uspon i blistavi vrhunac, samo je u ovom slučaju taj
put komprimiran u tek dvije generacije. Ta povijest započinje Adolfom,
poduzetnim i inteligentnim dječakom iz sirotinjske familije s mnogo djece, koja
mu nije mogla omogućiti više školovanje, pa je nakon pučke škole izučio

bačvarski, odnosno stolarski zanat. Oženio je 1882. Faniku Mühlhofer iz
Krapine i potražio sreću u Josipdolu, gdje su živjeli Fanikini rođaci. Ta odluka
svjedoči o Adolfovoj racionalnoj procjeni mogućnosti: u Zagrebu su tada na
djelu pripadnici druge i treće generacije domaćih Židova, koji se oslanjanju na
postignuća svojih očeva/djedova ili došljaci, poput najpoznatijeg Emanuela
Pristera, koji uz stvarni kapital posjeduje kapital znanja i iskustva. Izgledi za
druge otvorit će se tek potkraj devetnaestog stoljeća.
U Josipdolu Adolf će otvoriti dućan mješovite robe i gostionicu, a taj spoj
trgovačke i ugostiteljske djelatnosti svjedoči o umješnosti koja je nužno dovela
do materijalnog uspjeha. Nakon jednogodišnjeg josipdolskog provizorija, kako
bi se mogla obilježiti ta epizoda, Adolf se vraća u Zagreb i kupuje dućan „Zlatni
zvon“ u Ilici 112, neposredno uz današnji Britanski trg. I izbor te lokacije
upućuje na Adolfovu dalekovidnost: trg ni tržište u doba još ne postoje. Godine
1883., kad se Adolf vraća, na površini budućeg trga bila je tvornica parketa, a
tek se 1885. javljaju iz Radničkog dola, naselja bivše tvornice, zahtjevi da se tu
osnuje tržište. Grad će iduće godine eksproprirati zemljište, a trg će biti
provizorno uređen 1888. prigodom posjeta princa Rudolfa Habsburga Zagrebu i
uređivati se korak po korak do prvog desetljeća novog stoljeća. U očekivanju
tržišta Adolfov dućan je svojom širokom ponudom zadovoljavao potrebe žitelja
tadašnje periferije i uključio se u ponudu IIičkog placa kad je zaživio. sl. 1, Adolf
Müller
Svoje djelovanje Adolf će proširiti trgovanjem ugljenom i opekama. I ponovno,
trgovinu će povezati s proizvodnjom i već 1883. osnovati ciglanu na Lašćini, a

  1. tvornicu opeka na Črnomercu, koju će razviti u velik industrijski pogon.
    Ciglanu je imao i u Karlovcu, a u Kosovskoj Mitrovici rudnik. sl. 2, ciglana
    Potkraj i na prijelomu stoljeća Müller već pripada privrednoj eliti, ugledan je i
    bogat građanin. Postaje i aktivni poduzetnik, surađuje s nekoliko građevinskih
    poduzeća: gradi stambeni blok u Ilici (1898.), veliku uglovnicu
    Frankopanska/Dalmatinska (1904.), a 1907./08. vodi građevno poduzetništvo i
    tehničku poslovnicu Müller & Lubynski, izvodi dvije vile i pučku školu na
    Pantovčaku. sl. 3 i 4
    Fascinacija kinematografijom
    Nije poznato ni izvjesno zašto je Adolf svoju djelatnost proširio na područje
    kulture, kad se 1910-ih zainteresirao za kinematografiju. Je li tome razlog
    fascinacija novom umjetnošću ili svijest o novim poslovnim mogućnostima koje

se s njom otvaraju? Vjerojatno, jedno i drugo. Nije zgorega napomenuti, da su
za promociju filmske umjetnosti i izgradnju kino-dvorana u Zagrebu posebno
zaslužni bili Židovi. Tako je fotograf i avangardist Franjo Mosinger već 1896. u
dvorani Hrvatskog sokola i Kola (Trg maršala Tita 6-7) organizirao prvu javnu
filmsku projekciju, a 1912. potaknuo izgradnju kino-kazališta Apollo u Ilici 31
(danas kazalište Kerempuh). Projekt je bio povjeren Ignjatu Fischeru, također
Židovu, jednom od najoriginalnijih i najplodnijih arhitekata epohe. Apollo je
prvi moderni kinematograf u Zagrebu i Hrvatskoj. „Senzacionalni projekt“, kako
ga obilježava Marina Bagarić u monografiji o Fischeru, donosi autoru glas
eksperta, tako da mu ona, uz izvjesnu ogradu, pripisuje i kino-kazalište Helios
(1916./17.) u Frankopanskoj 10 – prvi korak i projekt Adolfa Müllera na
novootkrivenom području filma i kinematografije. Izgradnju kino-kazališne
dvorane Müller je povezao s izgradnjom velike stambeno-poslovne zgrade na
uglu Frankopanske i Dalmatinske ulice. Ubrzo će kina Helios, Apollo i Pathé-
bioskop Union (Gajeva 1) s filmskim zavodom „Urania“, koji je još 1900.
osnovao Izidor Kršnjavi s primarno edukativnim ciljem i programom, spojiti u
veliko poduzeće.
Njegov sin Leo već je kao mladić zanesen filmom. Tako će poznatu restauraciju
Lobe-Krizmanić u Samostanskoj/Varšavskoj s plesnom dvoranom gdje su se
održavale kino-predstave, a na terasi ljetne projekcije, dati 1919. preurediti u
kino, a na njegovu će mjestu 1925. biti izgrađeno novo kino – Balkan-Palace.
Realizaciju svojeg dotad najvećeg projekta na polju kinematografije Adolf je
prepustio sinovima Alfredu i Leu. Projekt su Müllerovi 1924. povjerili arhitektu
Srećku Florschützu (Vukovar 1882. – Zagreb 1960.) Riječ je o kompleksnom i
inovativnom zahvatu, kakvom gotovo nema premca u Donjemu gradu. U
frontama Marovske/Masarykove i Samostanske/Varšavske arhitekt je zamislio
dvije reprezentativne zgrade, gotovo nalik palačama, kroz koje vodi pasaž sa
soliterno postavljenom zgradom kina. Kuća u Samostanskoj tada nije sagrađena,
pa je pasaž ostao otvoren. Na suprotnoj je strani kina šarmantnu kuću s
galerijama, koje podsjećaju na stare zagrebačke „ganjčece“, izveo 1928. arhitekt
Bogdan Milić, voditelj ureda Ignjata Fischera.
Prolaz je očuvao intimnu atmosferu s dućančićima, danas buticima i kafićima,
kao mjesto ne samo prolaza nego i susreta, skrovitosti kakvu pružaju male oaze
unutar blokova. Uz mogućnost boravka pasaž nudi i senzaciju izloga i zelenih
vodopada sa svih svojih galerija. Palača u Masarykovoj 10, opremljena u
prizemlju prostranim rastvorenim lokalima, pripada ljepšim donjogradskim
zgradama sa stilskim obilježjima neoklasicizma i modnog art-decóa, kakve su

potkraj 1920-ih i 1930-ih gradili bogati, konzervativni građani. I elegantni
interijer kina Balkan-Palace, svojim štukom, ornamentima, posebice fontanama
sa skulpturama u predvorju i na katu, smjesta je nakon svečanog otvaranja 8.
travnja 1925. izazvao sviđanje i pohvalu. Kino ima izvrsno ozvučenje, pa su se
tamo kasnije mogli slušati i prijenosi koncerata Radio Zagreba, koji je počeo
emitirati 1926. godine. I danas se Kino Europa smatra najljepšim u Zagrebu, a u
tome nemalu ulogu imaju njegova patina i tradicija. sl. 8, 9, 10
Nakon Adolfove smrti njegovo carstvo podijelili su sinovi: prvijenac Alfred
(1888.-1945.) dobio je kino s pasažem i stambeno-poslovnim zgradama, a mlađi
Leo (1894.-1941.) ciglanu i zgrade u Frankopanskoj. Alfred, koji je u Beču
polazio stručnu školu i diplomirao na Tehničkoj visokoj školi, potpuno se
posvetio kinu. Leo je razvio ciglanu do najuspješnije na Balkanu. sl.11
Prosvijećenost i socijalnu osjetljivost pokazao je svesrdnom brigom za dobrobit
svojih radnika: omogućio im je usavršavanje u večernjoj školi, higijensku i
kvalitetnu prehranu iz moderne tvorničke kuhinje, kulturne potrebe osnutkom
zbora, a religijske održavanjem misa u krugu tvornice na otvorenom, kasnije
izgradnjom crkve.
Kraj ciglane, na padinama, osnovao je prvo moderno industrijsko gospodarstvo s
plantažama voća i vinogradima, a u Frankopanskoj mikrobiološki laboratorij
koji je vodila njegova supruga Nada rođ. Spitzer/Španić. „Milerov breg“ bio je
čuven po voću, jagodama i breskvama, a na specijaliziranim priredbama
Zagrebačkog zbora redovito odnosio najviše nagrade i priznanja. sl. 13 Sinovi
self-made mana Adolfa Müllera razvili su u razmjerno kratkom vremenu
naslijeđeni talent i misiju svojeg oca do vrhunca, dajući raskošni prilog kulturi i
materijalnom boljitku svojega grada.
Nacistički logori i zatiranje sjećanja
U godini Anschlussa, 1938., braća su prešla na katoličku vjeru i promijenila ime
u Miler. Početkom 1939. Alfred je, sluteći zlo, prodao kino i kuće u
Varšavskoj/Masarykovoj. Djecu Alana i Evelinu poslao je s guvernantom u
Francusku, a sa suprugom pošao na krstarenje luksuznim parobrodom „Kraljica
Marija“. Potom se obitelj okupila na jugu Francuske, ali nastupom kvislinškog
režima s generalom Pétainom na čelu 1940. započinje antižidovska kampanja,
osnivaju se „camp spéciaux“, donosi „Statut des Juifs“ i počinje kolaboracija s
nacistima. Za vichyjevske vlasti u njemačke logore smrti odvedeno je i ubijeno
130.000 prebjeglih Židova iz drugih zemalja i 70.000 francuskih Židova, unatoč

dogovoru da će potonji biti pošteđeni. U tom pogromu Alfred i njegova supruga
Klara, rođ. Hafner dospjeli su u logor. Klara je preživjela, ali Alfred je 1944.
odveden u Dachau i početkom 1945. ubijen. Sin Alan sudjelovao je u Pokretu
otpora, sestra Evelina sakrila se kod prijatelja. S majkom je nakon rata otišla u
Ameriku, a Alan se vratio u Zagreb, gdje živi s obitelji.
Leo je također s obitelji 1939. napustio Zagreb. Njegova supruga Nada otišla je
sa sinovima Marijanom i Rajkom u London, Leo se vratio kući po najmlađeg
sina Branka i poslao ga s guvernantom u Kosovsku Mitrovicu gdje je
posjedovao rudnik, da ga zaštiti. Leo, prema svjedočenjima, još 1940. poput
mnogih nije vjerovao da će Židovi dijeliti sudbinu s njemačkim Židovima. No,
uspostavom ustaške NDH i donošenjem rasnih zakona, za njega nije više bilo
spasa: 8. svibnja 1941. odveden je u Kerestinec, pa u Gospić, nakraju u
Jasenovac, gdje je pogubljen ujesen 1941. Maloga Branka spasila je guvernanta.
Kad ih je šofer u Kosovskoj Mitrovici denuncirao, a dječak odveden u logor,
ona se zaklela da je njezin sin. Nada Miler sa sinovima Rajkom i Brankom
vratila se u Zagreb, a najstariji sin Marijan odselio se u Izrael, gdje je 2005.
umro. I Rajko i Branko već su prije rata bili poznati atletičari i ostali vjerni
sportu: Branko je, završivši Fakultet za fizičku kulturu, otišao u Freiburg, gdje je
radio kao nastavnik tjelovježbe i atletike. Memoriju i malo baštine Müllerovih
čuva Rajkova udovica Slavica, Leova snaha.
Damnatio memoriae, zatiranje sjećanja, koje su u duhu nacističke ideologije
inicirale ustaše, nastavilo se i nakon Drugog svjetskog rata. Možda su se
suvremenici i sjećali Müllerovih, ali oni su s vremenom poumirali i gotovo je
čudo što je mlada i uporna novinarka Jutarnjeg lista Branimira Lazanin uspjela
pouzdano rekonstruirati njihovu priču. Balkan-prolaz dobio je novo ime po
sestrama Rajki i Zdenki Baković, antifašistkinjama i suradnicama Komunističke
partije. U Nikolićevoj/Teslinoj 7 imale su trafiku koja je bila sastajalište
komunista, „javka“, odakle se uspostavljala veza s partizanima. Umrle su 1941.,
Rajka od posljedica torture, dok je Zdenka počinila samoubojstvo u ustaškom
zatvoru. Rajka je 1953. proglašena narodnim herojem. Godine 1990. prolaz je
preimenovan prema skitnici, „vagabundu“ Mihaelu Erdecu koji je živio u
kotlovnici kina, bio 1950-ih maskota Balkan-prolaza, a svi su ga od milja zvali
Miškec. No, 2009. prolazu je vraćeno staro ime.
Kad su Hrvatski filmski savez i Zagreb Film Festival uputili gradonačelniku
Bandiću apel da Grad kupi bivši Balkan-Palace, danas Kino Europa i pretvori ga
u novi locus filmske umjetnosti i kad im je zahtjev 2008. uslišan, malotko se
sjetio Müllerovih. Tek mala dvorana nazvana je prema njima. Kino

Europa ustinu je postalo ono što su filmaši, filmolozi i filmofili htjeli: tu se
održavaju važni festivali, premijere, promocije, predavanja, u kafiću se sastaju
poznati i nepoznati Zagrepčani. Kino je 2008. dobilo i ugledno priznanje mreže
Europa Cinemas.
Naše pitanje glasi: nisu li neko priznanje zaslužili i Müllerovi, na mjestu koje su
stvorili i darovali svojem gradu i njegovoj kulturi? Teško je osporavati sestrama
Baković, žrtvama ustaškog terora, pravo na prolaz, ali to što su uložili
Müllerovi, istini za volju, ipak prevladava. U svojem pasažu i svojem kinu oni
su na vlastitom i autentičnom mjestu, dok bi se sestrama Baković možda moglo
naći drugo mjesto, bliže njihovoj trafici. Ili se možda Müllerovi i Bakovićeve
mogu spojiti u zamišljivoj koegzistenciji? Kako bilo, Müllerovi se ne smiju
zaboraviti, grobnica u arkadama

legende:

  1. Adolf Müller (1857.-1932.)
  2. Ciglana Müllerovih na Črnomercu
  3. Koverta Müllerove ciglane „Zagreb“
  4. Spomen-plaketa ciglane iz 1937.
  5. Kino Helios
  6. Plakat kina Apolo
  7. Balkan-prolaz, u drugom planu cimer Müllerovih dućana
  8. Foaje kina Balkan-Palace na prvom katu
  9. Ulaz kina Balkan-Palace
  10. Kino Europa
  11. Leo Müller
  12. Misa na otvorenom u ciglani „Zagreb“
  13. „Milerov breg“ s plantažama voća na Črnomercu
  14. Dvorana „Müller“ u kinu Europa
  15. Skulptura „Radnik i opeke“ Roberta Frangeša-Mihanovića nad
    grobnicom Müllerovih u mirogojskim arkadama