Berislavić je bio važna osoba u Europi u 16. stoljeću, osobno je kontaktirao s papama i vladarima te njegova junačka smrt prije 500 godina nije smatrana samo hrvatskim gubitkom
Berislavićeva je jedna od poznatijih ulica u užem središtu Zagreba, koja spaja Zrinjevac i Preradovićevu. Nazvana je po hrvatskom banu iz 16. stoljeća, čija je 500. obljetnica pogibije u borbi s Osmanlijama bila 20. svibnja 2020. Prije postavljanja novih ploča s imenima ulica i trgova 2014., Berislavićeva je bila jedna od rijetkih gdje su se mogli pročitati podaci o osobi po kojoj je ulica nazvana i to na starinskoj emajliranoj ploči, ukrašenoj grbom grada Zagreba. Ploča je iz nepoznatih razloga nestala, a na njoj je plavim slovima pisalo: „Petar Berislavić, rodom iz Trogira u Dalmaciji, bio je vesprimski biskup i ban hrvatski od god. 1513. – 1520. Proslavio se pobjedom nad Turcima kod Dubice na Uni 16. VIII. 1513., poginuo u boju s Turcima kod Korenice 20. V. 1520. Bio je prvi ban hrvatski, kojega su zvali podkraljem (vicerex ili prorex).“
Petar Berislavić jedan je od najistaknutijih hrvatskih velikana u 16. stoljeću i cijelom razdoblju obilježenom osmanskim osvajanjima, odnosno obranom slobodnih dijelova Hrvatske – „ostacima ostataka nekoć slavnog Hrvatskog kraljevstva“. Jedan je u nizu slavnih Hrvata koji su svoje zalaganje za hrvatsku slobodu i prava platili životom – od kralja Petra Svačića, Nikole Šubića Zrinskog, Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana iz starijeg razdoblja do Eugena Kvaternika, Stjepana Radića, Andrije Hebranga i Brune Bušića u novije vrijeme. No, Berislavić je bio i važna osoba u tadašnjoj Europi, osobno je kontaktirao s papama i vladarima te njegova junačka smrt prije 500 godina nije smatrana samo hrvatskim gubitkom.
Podaci o mladosti Petra Berislavića nisu pouzdani ni poznati. Nepoznato je i kada je rođen: nekad se navodio period od 1450. do 1460., a danas se najčešće navodi 1475. Zna se da je rođen u Trogiru u plemićkoj obitelji kao sin Ivana Berislavića i Mandaljene Statileo (Statilić), u kući u današnjoj Budislavićevoj 1. Trogir je u to vrijeme bio dio Mletačke Republike, pa mladi Berislavić, koji je odabrao svećeničko zvanje, odlazi u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo te se 1501. spominje kao kanonik u Kaloči, od 1502. do 1507. bio je prepošt crkve svetog Lovre u Pečuhu, zatim prepošt u Stolnom Biogradu te od 1512. biskup u Veszprému (Vesprimu). Istodobno je obavljao državne funkcije: 1504. bio je tajnik kralja Vladislava II. Jagelovića, 1512. imenovan je kraljevim rizničarem, a 1513. postao je ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Kao kraljev dužnosnik odlazio je u diplomatske misije u Rim, Francusku, Veneciju i Poljsku, a 1510. u vrijeme sukoba pape Julija II. s Mletačkom Republikom predlagao je kralju Vladislavu II. da vojnim putem vrati Dalmaciju pod okrilje Hrvatskog kraljevstva. Berislavić je bio spreman osobno stati na čelo hrvatsko-ugarske vojske, smatrajući da bi njezin dolazak u dalmatinske gradove ohrabrio stanovništvo i preplašio mletačku upravu te bi mu odmah predali vlast nad gradovima. Sukob pape i Venecije riješen je sporazumom, pa se plan nije ostvario.
Bitke protiv Osmanlija i pogibija u Vražjoj gori
Kao ban Berislavić se odlučno prihvatio obrane hrvatskih zemalja protiv Osmanlija. Skupivši veliku vojsku i uz novčanu pomoć pape Lava X. zajedno s Nikolom III. Šubićem Zrinskim, Mihovilom Frankopanom Slunjskim, Ivanom Karlovićem i jajačkim banom Franjom Berislavićem teško je porazio osmanlijsku vojsku u bitki kod Dubice 16. kolovoza 1513. Bila je to jedna od prvih kršćanskih pobjeda nad Osmanlijama i vijest o njoj odjeknula je u Europi. Papa je Berislaviću darovao mač i šešir, a Vladislav II. imenovao ga je vranskim priorom i dubičkim županom. Prihode samostana u Vrani Berislavić je upotrijebio za obranu, a u istu svrhu zalagao je i dio svojih imanja. Pomoć je skupljao i drugdje, pa je 1514. od Dubrovčana isposlovao trogodišnji iznos od 1500 zlatnih forinti, koji je Dubrovačka Republika plaćala ugarsko-hrvatskim kraljevima za svoju zaštitu. Papa, njegov najvjerniji saveznik, Berislaviću je pak poslao pomoć u žitu, streljivu, topovima i novcu.
U svibnju 1515. Berislavić je izveo protuudar na Osmanlije, no teško je poražen kod Novigrada (nije jasno radi li se o Novigradu u Dalmaciji ili o današnjem Novom Gradu, nekadašnjem Bosanskom Novom). Taj je poraz ugrozio položaj Jajca, no Berislavić je uspio organizirati opskrbu toga grada zalihama hrane i ratnog materijala. U ožujku 1516. poslao je iz Budima svojeg biskupskog zamjenika Tomu Nigera s pismom papi Lavu X. u Rim s molbom za pomoć, a papa mu je udovoljio slanjem poziva europskim vladarima. U pismima francuskom kralju Franji I. i poljskom kralju Žigmundu I. papa naziva Berislavića potkraljem Hrvatske (Dalmatiae et Croatiae bani seu viceregis), pa se taj naziv za hrvatske banove uvriježio i kasnije.
Nakon smrti Vladislava II. i dolaska na prijestolje Ludovika II. Berislavić je nakon kratkog prekida nastavio obnašati bansku dužnost i brinuti o obrani Hrvatske. Na saboru Kraljevine Slavonije izborio je raspisivanje izvanrednog poreza za opskrbu graničnih utvrda, a u lipnju 1517. u Zrinu je uspio privoljeti Nikolu III. Šubića Zrinskog i Franju Berislavića da postave i održavaju straže. Zimi 1518. Berislavić je uspio s otprilike 4000 konjanika i 6000 pješaka prodrijeti u Bosnu, poraziti osmansku vojsku i opskrbiti Jajce, a to je ponovio i početkom 1519. Iako je svojim obrambenim akcijama ujedno štitio i mletačke posjede u Dalmaciji, Venecija nije odgovarala na pozive za pomoć, štoviše, smatrala je da je Berislavićev glavni cilj zauzeti dalmatinske gradove. Lav X. 1519. je Berislaviću poslao pismo u kojem Hrvatsku naziva antemurale christianitatis (predziđe kršćanstva).
No, 1520. Osmanlije su sve češće prelazile hrvatsku granicu i pustošile po Hrvatskoj od Krbave i Une do Senja. Berislavić se u svibnju zatekao u Otočcu, odakle je preko Bihaća krenuo u pomoć Drežniku. Kad je doznao da se mali neprijateljski odred sklonio u Vražju goru pokraj Korenice, skrenuo je da ga uništi sa 300 ljudi, među kojima je bio i kapetan Klisa Petar Kružić. Osmanski su odred uništili, međutim, zaostali su za glavninom svoje vojske, a za Berislavića je kobno bilo to što je njegov konj pao. Dok je popravljao sedlo, napalo ga je šezdesetak Osmanlija protiv kojih nije imao šansu. U borbi mu je jedan odrubio glavu. Shvativši da je ban poginuo, hrvatski vojnici i knez Ivan Karlović potražili su njegovo tijelo i prevezli ga u Bihać, gdje ga je preuzeo Berislavićev rođak, vespremski prepošt Ivan Statilić i prenio u Veszprém, gdje i danas počiva u katedrali.
Slave ga i Hrvati i Mađari
Vijest o Berislavićevoj smrti tužno je odjeknula na dvoru u Budimu i diljem Europe. Ne znajući da je poginuo, Berislavića je papa Lav X. upravo tog 20. svibnja 1520. imenovao kardinalom. Kardinalsku čast želio mu je dati i ranije, no kako mu je napisao u pismu 1517., „puno ih je dobilo istu čast, pa bi to nešto ukinulo od tvoje slave i sjaja, jer je ti imaš jednom dobiti sam, budući da su tvoja djela iznad svakog odlikovanja.“
Reljef s likom Petra Berislavića na konju, rad Ivana Meštrovića, postavljen je 1938. u Gradskoj loži u Trogiru. Međutim, talijanske okupatorske vlasti reljef su 1941. uklonile, kao da su se bojale i mrtvog Berislavića kao nekad Mlečani živog (istu sudbinu doživio je i Meštrovićev Grgur Ninski u Splitu). Reljef je ponovno vraćen 1954. Od 1971. Berislavićevo se poprsje, rad kipara Ante Starčevića, nalazi u zagrebačkoj katedrali, a na ploči uz njega stoji natpis: „Petru Berislaviću, „Heroju kršćanstva“, biskupu i hrvatskom banu 1513.-1520. koji je svojim junaštvom Hrvatskoj pribavio naslov „Predziđe kršćanstva“ te za slobodu Hrvatske slavno poginuo 20. V. 1520. ovu spomen ploču podiže Prvostolni kaptol zagrebački kao posljednji nosilac naslova priora vranskih 1971.“ Osim Hrvata, Petra Berislavića slave i Mađari koji ga nazivaju Beriszló Péter. Pandemija Covida-19 spriječila je održavanje okruglog stola koji je u svibnju planirao Muzej grada Trogira. Berislavićeva ulica u Zagrebu se u fokusu javnosti zadnji put našla 2013., kad je platforma 1POSTOZAGRAD pokrenula inicijativu da se u ulici, zakrčenoj parkiranim automobilima, zasadi drvored kakav je postojao nekad.
