Iako je među Zagrepčanima postala sinonim za policiju, Petrinjsku karakteriziraju velike zgrade javne namjene na zapadnoj strani nasuprot privatnim stambenim zgradama na istočnoj strani, iz različitih stilskih razdoblja
Jedini hrvatski grad koji ima ulicu sa svojim imenom u užem središtu Zagreba je Petrinja, a Petrinjska ulica jedna je od najstarijih i najpoznatijih zagrebačkih javnih površina. Blago zakrivljena u svojem početnom dijelu Petrinjska spaja Trg bana Jelačića s Ulicom kneza Branimira i Glavnim kolodvorom, a njezin ljevkasti početak na spoju s Jurišićevom, poput malog trga na kojem od 2007. dominira spomenik Stjepanu Radiću, stvara skladnu cjelinu s glavnim zagrebačkim trgom.
Petrinjska je zbog nekoliko sadašnjih ili bivših policijskih zgrada u svakodnevnom govoru među Zagrepčanima sinonim za policiju i pobuđuje razne asocijacije koje se uz nju vežu. Ali u Petrinjskoj se nalaze i brojne druge reprezentativne zgrade javne namjene, kao i poslovno-stambene zgrade od jednokatnica do peterokatnica. Među njima je i mnogo vrijednih arhitektonskih djela iz različitih stilskih razdoblja. Pročelja nekih zgrada danas blistaju punim sjajem, dio ih je oronuo, dio se upravo obnavlja, a na nekima se vide i tragične posljedice potresa 22. ožujka 2020.
Ime je Petrinjska dobila zbog toga što je u ranijim stoljećima bila prometnica koja je iz Zagreba vodila u smjeru Petrinje, točnije preko Trnja do Save i Kraljevskog broda (tj. skele) kojim se prelazila rijeka. Prema povjesničaru Franji Buntaku, izvorni naziv ulice bio je Medgrabami i prvi se put spominje 1677. Kako i ime govori, iako je bila glavna prometnica koja je Zagreb povezivala sa Savom i prekosavskim područjem, bila je običan neizgrađeni put. Kao cesta u pravom smislu riječi počela se uređivati nakon 1764., kad je Hrvatski sabor dozvolio Gradecu i Kaptolu da na Savi podignu pontonski most, koji doduše nije bio dugog vijeka, pa se Sava ponovno prelazila skelom. Tim je putem 1775. tijekom svojeg posjeta Hrvatskoj i Zagrebu prošao rimsko-njemački car Josip II., sin i suvladar tadašnje vladarice Marije Terezije, te je njemu u čast Medgrabami prozvana Josipovom cestom (Platea Josephina). No, kad je Josip II. nakon majčine smrti preuzeo vlast nad Habsburškom Monarhijom i u sklopu svojih reformi nametao njemački jezik, zagrebačke vlasti su mu 1786. u znak protesta oduzele ulicu koja se od tada naziva Petrinjska i dobiva orise prave gradske ulice.
Od Glazbene vojarne do Policijske uprave
Na istočnoj strani grade se kuće gradečkih remenara, krznara i uzdara, dok su na zapadnoj strani dominirali majuri uglednih građana, osim kuća na sjevernom dijelu Petrinjske prema Harmici. Prve kuće u Petrinjskoj bile su drvene, tek pokoja zidana, i danas nije sačuvana nijedna, no do druge polovice 19. stoljeća Petrinjska je bila najizgrađenija donjogradska ulica. Budući da je vodila prema Petrinji i dalje prema Bosni, po prometnoj važnosti mogla se uspoređivati samo sa Savskom cestom koja je vodila do drvenog mosta preko Save i dalje prema Karlovcu i Jadranu. Izvorno je Petrinjska obuhvaćala i današnju Trnjansku cestu, pa je i Paromlin 1862. sagrađen na adresi Petrinjska 58. No, kad je 1892. izgrađena zgrada Glavnog kolodvora i kasnije pošte, Petrinjska je svedena na današnju duljinu, a njezin donji krak preimenovan u Trnjansku. Paromlin se vidi u daljini na obzoru, kad se Petrinjskom hoda prema jugu, dok u smjeru sjevera na obzoru dominira katedrala, najprije samo njezin krov, a kasnije i tornjevi.
Arhitektice Tamara Marić i Nataša Jakšić 2011. su analizirale arhitektonsko-urbanističke slojeve u Petrinjskoj od druge polovice 18. do kraja 20. stoljeća i detektirale šest slojeva. Izgradnja Petrinjske kakvu znamo danas – koju karakteriziraju velike zgrade javne namjene na zapadnoj strani nasuprot privatnim stambenim zgradama na istočnoj strani – započela je u prvim desetljećima 19. stoljeća. Veliku ulogu u tome imat će smještaj sajmišta na mjestu današnjeg Zrinjevca oko 1830., kao i izgradnja vojarne između današnje Boškovićeve i Đorđićeve 1827., prva javna građevina u Petrinjskoj koja je dala obrazac i poticaj za daljnju izgradnju. Zgrada je bila masivnog volumena i stoga neisplativa za eventualno rušenje, pa je danas uklopljena u zgradu Ministarstva vanjskih i europskih poslova na Zrinjevcu. No, najpoznatija je bila kad je pripadala sektoru unutrašnjih poslova, tj. policiji. Od 1886. do 1987. služila je i kao istražni zatvor i tako došla na zao glas u vrijeme represivnih režima prve i druge Jugoslavije te NDH, ponajviše među žrtvama i članovima njihovih obitelji. Na uglu s Đorđićevom je i mali toranj sa satom koji otkucava svakih 15 minuta, poput crkvenog sata.
Treća etapa u izgradnji Petrinjske počinje u drugoj polovici 19. stoljeća. Do danas je sačuvano nekoliko tih starih jednokatnica u kasnoklasicističkom stilu, koje su prepoznatljive po visini, nižoj od kasnije sagrađenih okolnih zgrada, a to su Petrinjska 49 iz 1857. i Petrinjska 57 iz 1858., čiji je autor zidarski majstor Leonhard Pfeiffenberger. Tada nastaje i jedna od najstarijih gostionica – u Petrinjskoj 51, kao i Ženska kaznionica u Petrinjskoj 12, danas ugrađena u sklop sudskih zgrada. Na mjestu današnje zgrade Policijske uprave u Petrinjskoj 32 nalazila se Glazbena vojarna. U razdoblju ranog historicizma na istočnoj strani ulice izgrađene su jednokatna stambena zgrada Majer (Petrinjska 55, 1879., danas srušena), dvokatna stambena zgrada Skusić (Petrinjska 35, 1881.) te prizemne stambene zgrade Škalin (Petrinjska 87, 1884., na čijem se mjestu danas gradi četverokatnica) i Harabal (Petrinjska 85, 1885.).
Graditeljska aktivnost u Petrinjskoj intenzivirala se nakon potresa 1880., kad se ulica postupno stapa s centrom grada i slijedi sudbinu intenzivne urbanizacije. Tvrtka Pilar & Mally & Bauda izradila je projekte za dvokatnu najamnu trgovačko-stambenu zgradu Paulić (Petrinjska / Šenoina 3, 1896.), no brojnošću i kvalitetom radova u Petrinjskoj ističe se tvrtka Hönigsberg & Deutsch koja je izradila projekte za dvokatnu najamnu stambenu zgradu Würth (Petrinjska 36 / Hatzova 3, 1895.), dvokatnu trgovačko-stambenu zgradu Schweinburg-De Strižić (Petrinjska 6 / Amruševa 3, 1896.), dvokatnu trgovačko-stambenu zgradu Herzer (Petrinjska 26a, 1897.) te zgradu Kotarskoga suda (danas Trgovački sud, Petrinjska 8 / Amruševa 2, 1899.). Uglovnicama je ugao naglašen rizalitom, tornjem ili erkerom. Iz razdoblja visokog historicizma sačuvane su i zgrade tvrtki Šafranek & Wiesner (trgovačko-stambena zgrada Amruš, Petrinjska 34, 1893.), Ehrlich & Eisner (njihova trgovačko-stambena zgrada u Petrinjskoj 73-75, 1895.), Gjure Carneluttija (Petrinjska 46 / Šenoina 6, 1896. i pučka kuhinja Društva čovječnosti, Petrinjska 3, 1896.) i Vjekoslava Heinzela (trgovačko-stambena zgrada Heinzel, Petrinjska 79 / Šenoina, 1899.).
Četvrti urbani sloj Petrinjske čine zgrade građene od početka 20. stoljeća do početka Prvog svjetskog rata. Grade se zgrade s nekoliko katova i upotpunjavaju već definirani gradski blokovi, a ujedno se nanovo oblikuje istočni blok na sjevernom početku ulice. Uz kasni historicistički stil javlja se i secesija. Tvrtka Hönigsberg & Deutsch gradi 1900. poslovno-stambenu zgradu Halper-Sigetski na uglu Petrinjske 30 i Matičine 3 (danas sjedište Policijske uprave zagrebačke) te dograđuje zgradu suda u Petrinjskoj 8. Vlatko Urbany gradi trgovačko-stambenu uglovnicu Lončarić (Petrinjska 38 / Hatzova 6, 1906.), a tvrtka Kafka & Rudovits najamno-stambenu zgradu Marković (Petrinjska 38a, 1904.). Gjuro Carnelutti 1904. gradi trokatnu najamnu stambenu zgradu Mihelić (Petrinjska 48, 1904.) te dvokatnu najamnu stambenu zgradu Hollešek (Petrinjska / Šenoina 8, 1910.).
Od secesije do modernizma
Jedna od prvih secesijskih uglovnica je kuća Mihelić (Petrinjska 61 / Hatzova 5, 1906.) koja se pripisuje Vjekoslavu Bastlu ili Vlatku Urbanyju. Ova dvokatna trgovačko-stambena uglovnica ima pročelje ukrašeno stiliziranom geometrijskom figuracijom biološkog karaktera, a na vrhu je i krovni vijenac sa skulpturama. Zgrada Stern (Petrinjska 22 / Boškovićeva 3, 1907.) tvrtke Benedik & Baranyai također je primjer proboja secesije, kao i pročelje zgrada Janka Holjca na trgovačko-stambenoj uglovnici Antolković (Petrinjska 14 / Ðorđićeva 3a, 1904.) i trgovačko-stambenoj uglovnici Mosković (Petrinjska 26 / Boškovićeva, 1906.). Rudolf Lubynski izradio je projekte za dvije secesijske najamne stambene zgrade Eisner (Petrinjska 50 i 52, 1910.) i najamnu stambenu zgradu Hrvatske banke za promet s nekretninama (Petrinjska 32a, 1911.).
U ovom razdoblju u cijelosti je oblikovan početak istočnog bloka ulice, pa je na uglu Petrinjske 1 i Jurišićeve 4 sagrađena Srpska banka (danas Hrvatska poštanska banka, Benedik & Baranyai, 1914.), u Petrinjskoj 3 trgovačko-stambena zgrada Društva čovječnosti (Edo Schön, 1914.), a na uglu Petrinjske 5 i Amruševe 5 trgovačko-stambena zgrada Hagenauer (Dionis Sunko,1914.). Prema ocjeni Tamare Marić i Nataše Jakšić, zgrada Srpske banke reprezentativna je peterokatnica i izvrstan primjerak poslijesecesijske arhitektonike art-décoa, čija se glavna os kompozicije unutrašnjeg prostora nastavlja na dijagonalu Trga bana Jelačića. Pročelje nove zgrade Društva čovječnosti odiše klasiciziranim modernizmom, a u oblikovanju pročelja uglovnice Hagenauer bogatstvo elemenata proizlazi iz folkloristike. Značajne građevine iz tog doba su i najamna stambena zgrada Stanzl (Petrinjska 81, Ivan Stražnicky, 1910.) te trgovačko-stambena zgrada Vlah-Bajok (Petrinjska 69, Ferdo Šega, 1915.) sa secesijskom ornamentikom.
Između dva svjetska rata u Petrinjskoj se gradi u duhu funkcionalizma. Vidljivo je to u dogradnji trgovačko-poslovno-stambene zgrade Mandić (Petrinjska 26 / Boškovićeva, Jovan Jovanović, 1922.), u trgovačko-poslovno-stambenoj zgradi Jadranskog osiguravajućeg društva (Petrinjska / Hatzova 8, Lav Kalda, 1923.) i trgovačko-stambenoj zgradi Židovske općine (Petrinjska 7 / Amruševa, Alekandar Freudenreich i Pavao Deutsch, 1929.).
Početkom tridesetih godina 20. stoljeća izgrađene su trgovačko-stambena zgrada Licht (Petrinjska 29, Moše Lorber, 1931.), trgovačko-stambena zgrada Pick-Fischer (Petrinjska 28, Moše Lorber,1932.), trgovačko-stambena zgrada Weller (Petrinjska 33, Leo Neuberger, 1933.), trgovačko-stambena uglovnica Gorjan (Petrinjska 43 / Boškovićeva 6, M. Pollak, 1932.) s ugaonim tornjem i susjedna trgovačko-stambena zgrada Šimunaci (Petrinjska 45, Goldscheider & Mihok, 1933.).
Primjeri internacionalnoga modernizma su trgovačko-stambena zgrada Frisch-Silberstein-Guttmann (Petrinjska 11, Zlatko Kauzlarić i Stjepan Gomboš, 1933.), trgovačko-stambena uglovnica Osiguravajuće zadruge Croatia (Petrinjska 13 / Ðorđićeva 3b, Ferdo Keller, 1935.) i trgovačko-stambena zgrada Stojsavljević (Petrinjska 47 / Mrazovićeva, Milovan Kovačević, 1938.). Tada se grade i hotel Astoria (Petrinjska 71, Freudenreich i Deutsch, 1938.) te najpoznatija zgrada u ulici, Policijska uprava (Petrinjska 32 / Matičina 4, Franjo Bahovec i Zvonimir Kavurić, 1940.) u kojoj se nalazi sektor upravnih poslova, gdje Zagrepčani uglavnom dolaze kad trebaju izraditi osobne dokumente.
Nakon 1945. u postojeće tkivo Petrinjske ulaze interpolacije, nadogradnje i adaptacije. Tada se grade i peterokatna Upravna zgrada SUP-a (Petrinjska 20, Stanko Fabris, 1961., u kojoj su danas razni odjeli Policijske uprave zagrebačke), peterokatni hostel (Petrinjska 77, biro Plan, 1960.) i hotel Central (Petrinjska / Branimirova 3, biro Ugrenović, 1957.). Upravna zgrada tvrtke Tempo na uglu Petrinjske i Boškovićeve 5 (Ivo Senegačnik, 1964.) oblikuje na raskrižju mali trg. Nakon dužeg razdoblja stagnacije u gradnji, 1980. je izgrađen dječji vrtić u Petrinjskoj 31a (Boris Duplančić), a početkom devedesetih grade se trgovačko-stambena zgrada u Petrinjskoj 31 (Branko Silađin, 1995). i trgovačko-poslovno-stambena zgrada u Petrinjskoj 9 (Milan Šosterić, 1995.) te poslovna zgrada Raiffeisen banke (Petrinjska 59, Teufik Galijašević, Zlatko Hanžek, Mladen Jošić, 1996.). Do danas ostale su dvije neizgrađene parcele u Petrinjskoj 42 i Petrinjskoj 53, gdje se nalaze parkirališta, jednako kao i na mjestu 2019. srušene Petrinjske 55.
Osim Savske ceste i Ilice, Petrinjska je jedina donjogradska ulica koja je uspjela sačuvati svoje staro povijesno ime tijekom prvog sustavnog imenovanja 1878., kad primjerice Bolnička postaje Gajeva, a Vrtlarska Palmotićeva, a ime joj nije mijenjano ni kasnije. Iako je ime dobila prema gradu u koji je vodila, Petrinjskom se danas nikako ne može doći do Petrinje jer je za vozila ulica jednosmjerna u obratnom smjeru, od juga prema sjeveru, do Amruševe gdje Petrinjska postaje pješačka zona. Osim po imenu, Petrinjska povijesnu patinu nosi i u numeraciji svojih zgrada, u kojoj nedostaje 15-ak kućnih brojeva i tako čuva sjećanje na kompaktnost svoje izgrađenosti prije nego što su probijene Đorđićeva, Boškovićeva i Hatzova ulica.
Petrinjska se upisala i u povijest hrvatske književnosti jer se nalazi u naslovu prvog hrvatskog kriminalističkog romana – „Kneginja iz Petrinjske ulice“ autorice Marije Jurić Zagorke. Zatvorski dnevnik Franje Tuđmana iz 1972., objavljen 2003., nosi pak naslov „Petrinjska 18“ – jer je na toj adresi budući hrvatski predsjednik nakon gušenja hrvatskog proljeća bio u istražnom zatvoru koji se tamo nalazio, dok 1987. nije sagrađen zatvor u Remetincu. Petrinjska ulica će Zagrepčane očito trajno asocirati na policajce, represiju ili u najmanju ruku na čekanje radi izrade osobnih dokumenata, ali vrijedi njezinim uskim pločnicima ponekad prošetati bez obveze i zagledati joj se u pročelja.