Napisao: doc. dr. sc. Tin Lemac
Izgovorim Vesna, mislim Parun. Dvanaest godina od smrti, sto od rođenja. Koliko je samo rijeka prošlo, stihova napisano, pjesama pročitano i otpjevano od rođenja jedne od najcvrkutavijih ptica hrvatskog pjesništva, Vesne Parun. Ne možemo sve izbrojiti, a da nešto ne bismo izuzeli. Kao što ne možemo izbrojiti sva djela Vesne Parun. Bilo bi to kao da tražimo metar za opjevavanje takve jedne književne pojave.
Ovaj bih tekst mogao početi u maniri biografske kritike, stilistike i poetike, no namjerno ću se oteti nadahnuću i ispjevati nisku nemuštih lirskih rečenica našoj velikoj pjesnikinji. Znam, znam da me zakonitosti novinskog žanra i publika i recepcija vuku prema drugim sidrištima, no dobronamjerni će čitatelj prepoznati u njemu emociju i impresiju koje se prelijevaju autorom i ovim retcima.
Rođena na Zlarinu, pokopana na Šolti. Vjerna morskom krajoliku i morskim strujama. Već od samih početaka more je obilježilo njezino stvaralaštvo, svijet i tekst vješto su se isprepleli u tkanju života. Kritika bi rekla – mediteranizam. Metafora prirode postaje metaforom čovjeka i svijeta. Metafora kao život i smisao – Vesnina najveća suputnica. Suputnica svakog vrsnog pjesnika.
Početke svojeg stvaralaštva Vesna Parun obilježila je reakcijom na rat i pokušajem estetizacije ratne zbilje. To je urodilo i prvom pjesničkom knjigom Zore i vihori. Iskušavajući rat kao strašnu neman, bacala mu je dječji naivne slike svijeta, igru cvijećem i zmajevima prema tenku koji je prolazio gradom. Duboko usječena u mediteranski pejzaž, tražila je arkadiju i bacala ratu slike vječnosti, osokoljenog utopijskog bitka. No, ratna nesreća i neminovne društveno-političke promjene kaznile su je za nemogućnost prianjanja za nove državotvorne ideje. Tadašnji bard revolucije, čije je ime bolje i ne spominjati, optužio ju je za protunarodni stav. Tu počinje jedan tamniji period Vesnina bivanja, što u životu, što u književnosti. Poslana na društveno koristan rad, na izgradnju pruge Šamac – Sarajevo, jako se razbolila, ali i vratila dogmatskoj državotvornoj kritici politički angažiranu zbirku pjesama Pjesme, kako bi se uspravno vratila na svoj pjesnički put.
Veliki dio njezinih zbirki (od kojih su najpoznatije Crna maslina, Koralj vraćen moru, Ukleti dažd, Ti i nikad) obiluje intimističkom lirikom i to jednim od njezinih dominantnih predjela – ljubavlju. Ljubav kao eros, ispjevana u najrazličitijim dionicama lirske komunikacije. Od osjećaja ljubavi kao temelja, preko ljubavnih odnosa, zaziva onog drugog, unutarnje komunikacije s drugim do tematizacije sebstva u intimističkim odnosima. Neizbrojiv je broj svih čestica, odnosa i situacija koliko je Vesna Parun ispjevala na ljubavnoj harfi i koliko je interpretativnih nevidljivih putokaza ostavila u svojem pismu. Sjetimo se samo pjesama Ti koja imaš nevinije ruke, Ropstvo, Otvorena vrata, Odsutnost, Opijmo kočijaša što vozi naše dane…
Osim prevladavajuće intimističke ljubavne lirike, Vesna je pisala i složene refleksivne pjesme nastale na razvalini između svijeta i života, njezinoj silnoj želji da srcem i mišlju prevlada ograničenja svijeta gdje god se nalazila. Tragala je za vječnom sadašnjošću, suprotstavljala se distopiji ili je samo tužno svjedočila, tragala za kućom u koju bi stao cijeli svijet, bivala zapitanom nad pitanjima države i naroda jer njezin nemirni, sveprožimajući duh nije nalazio trajno stanište. Ne treba ga nazivati stručno kozmopolitskim, već razlivenim u cjelovitosti neovisno o prostorvremenskim snatrenjima. U tom je području iznjedrila dvije antologijske pjesme, a to su Kamena krila i Arhitektura planine.
Kako bi se trajno utopila u prirodi i raznorodnim stvarima koje donosi život, ispisala je stotine soneta. Vratila se tradicionalnoj formi i osvježila je svojom poetikom, kako bi obogatila svoje stvaralaštvo. Sonet kao zahtjevna forma pozvao je Vesnu na druženje s temama u jednom strožem i složenijem ozračju. I na tom je putu uspjela.
Kako čovjek stari, starila je i Vesna. Surova životna zbilja (neimaština i oskudica, mnoge bespoštedne kritike, malograđanski cinizam prema putu slobode i posvećenosti umjetnosti) ostavila je trajne otiske i naša se autorica otisla u satirične vode. Bilo je to još sredinom sedamdesetih kad je napisala Apokaliptičke basne. Ironijski odnos prema društveno-političkom programu bivše Jugoslavije nastavio se i desetljeće i nešto kasnije kad se otisnula i u društvenu kritiku hrvatske politike i svekolikog pučanstva. Najsnažnije je to izraženo u zbirci Tronožac koji hoda. Naivna junakinja utopije postaje nesmiljenom kritičarkom vremena.
Osim poznate i manje poznate sjajne poezije, Vesna Parun pisala je i poeziju za djecu, drame, dramske igrokaze i radio-drame, književne i likovne kritike. Čak je i slikala. Njezin golemi opus koji broji osamdeset i pet knjiga još uvijek nije posve pročitan. Iako su se brojna imena hrvatske književne teorije i kritike njime bavila (npr. Tomislav Ladan, Branko Maleš, Cvjetko Milanja, Tonko Maroević, Karmen Milačić, Sanja Knežević, autor ovog teksta), ostalo je još mnogo materijala na kojima će se raditi daljnja interpretacija.
Prije i nakon nje, ostaje čitanje. Čitanje i opuštanje. Čitanje i učenje. Čitanje i titranje u tekstu.
Kako god, poezija Vesne Parun dat će nam taj užitak
