Tekst: Branimir Špoljarić
Foto: Arhiv MGZ
Milan Amruš, liječnik i političar, rođen je u Slavonskom Brodu 1848. Gimnaziju je polazio u Vinkovcima i Zagrebu, a studij medicine u Beču, gdje je 1872. diplomirao na ‘Josephinumu’. Kao liječnik djelovao je u Beču, Zagrebu i Sarajevu kamo je premješten 1878. godine. U Bosni je postavio temelje modernoj zdravstvenoj službi.
Potajna Amruševa želja bila je – politika. Zbog toga se ponovno vraća u Beč, na studij prava, gdje diplomira 1890. godine.
Iste godine izabran je u Hrvatski sabor na listi ‘obzoraša’ te postaje i zagrebački gradonačelnik. Zagreb je tada imao 40.000 stanovnika. Na toj zahtjevnoj dužnosti ostao je samo dvije godine, jer je morao odstupiti iz političkih razloga s obzirom da je bio protivnik Khuena Hedervaryja.
Ponovno se na dužnost gradonačelnika vraća nakon Hedervaryjeve diktature 1904. i ostaje gradonačelnik do 1910. godine. U međuvremenu Zagreb već ima 70.000 stanovnika, što se smatra zaslugom Amruševa prethodnika Adolfa Mošynskog.
Milan Amruš bio je vrlo uspješan gradonačelnik i u svojem mandatu proživljava najsvjetliji trenutak u povijesti Zagreba. Naime, grad je 1907. godine prvi put osvijetljen električnom rasvjetom. Važno je napomenuti da je Amruš još za svojeg prvog mandata, 1892., na dnevni red gradskog zastupstva stavljao potrebu gradnje električne centrale koja bi Zagreb opskrbljivala strujom. Kad je tog 5. studenog 1907. osvijetljen Jelačićev trg i okolne ulice kronika piše da je sklopivši ruke prema nebu ‘zahvalio Svevišnjem što je Zagreb električki rasvijetljen.’ Amruševe su velike zasluge da je sagrađena Gradska električna centrala i otvoreno prvo Gradsko pučko kupalište. Zahvaljujući njemu uređuje se i istočni dio Strossmayerova šetališta s čijeg se vidikovca otvara pogled na Kaptol i Donji grad, izrađena je osnova za novu gradsku plinaru koja je sagrađena na današnjem mjestu na početku Radničke ceste, a dovršeni su i pregovori za elektrifikaciju zagrebačkog tramvaja.
Svi se Amruševi suvremenici slažu da je bio marljiv i velike radne energije, a uz to i izuzetno pošten čovjek. Neki mu ipak zamjeraju političku nedosljednost, a i škrtost. Tako se pričalo da nije dao novac za čišćenje snijega u gradu, a pritom se navodno opravdavao svojom uzrečicom ‘Bog dal, Bog zel’.
Bio je vlasnik velebne palače na Strossmayerovu trgu koju je povremeno koristio i za gradonačelnička primanja. Kako nije imao djece, premda se dvaput ženio, sav svoj imetak ostavio je u dobrotvorne svrhe – dvije zgrade u Zagrebu darovao je gradu, jedan fond namijenio je Dječjoj poliklinici, a svoje dobro u Klinča Selu Dječjem oporavilištu i Gradskom mljekarstvu.
Doktor Milan Amruš umro je 1919. godine i pokopan je u grobnici koju je sam dao napraviti u mirogojskoj arkadi, gdje počivaju i obje njegove žene. Grobnicu krasi statua anđela, jedan od najuspjelijih radova Ivana Rendića.
