Petrinja pod zaštitom svetog Lovre

I sve je teklo kao Petrinjčica svojem ušću blizu gradskoga kupališta, prštalo od života do 12.19 sati kobnoga 29. prosinca prošle godine, kad je sve stalo. Nitko ne zna što će biti poslije svega, ali duboko u sebi svatko od nas vjeruje da opet „jednom imat ćemo svoj grad baš ovdje, baš tu“…

Napisala: Ivanka Držaj, direktorica Turističke zajednice grada Petrinje

Oduvijek je Petrinja skladan kulturni gradić s opojnim mirisom lipa, glazbenom kulturom, pjesmom i druženjima koja su završavala veselo uza čašicu domaće rakije, vina i uz petrinjske pjesme. Petrinjci su uvijek bili dobri domaćini i gosti bi se ovdje ugodno osjećali i vraćali se u mali, pitomi grad otvorena srca. Stoga je i sintagma mali grad velikog srca zaživjela s građanima; svi koji su dolazili u Petrinju odlazili su sa stuckom u ruci, keramičkom posudom u kojoj su se nekad nosili voda ili vino, a danas je originalni petrinjski suvenir. Mali i skladan, po mjeri čovjeka, Petrinja je grad u kojem je sve lako dostupno, javne i kulturne ustanove, sportski tereni, ugostitelji – sve se može obaviti pješice u nekoliko minuta. A kad nema obaveza, neizostavna je šetnja Strossmayerovim šetalištem kojim odzvanjaju zvona crkve svetoga Lovre ili šetnicom po nasipu uz Petrinjčicu uza žubor vode i slapova, cvrkut ptica. Svi se u Petrinji poznaju, na ulici susreću, zastaju i popričaju, a često bi razgovori završavali na jednoj od ugodnih terasa uz omiljenu kavicu.

I sve je teklo kao Petrinjčica svojem ušću blizu gradskoga kupališta, prštalo od života do 12.19 sati kobnoga 29. prosinca prošle godine, kad je sve stalo. Nevjerojatno, nezamislivo, neopisivo, sve je stalo osim sile ispod zemlje koja ne miruje i još uvijek ne dopušta da se opustimo. Nitko ne zna što će biti poslije svega, ali duboko u sebi svatko od nas vjeruje da opet „jednom imat ćemo svoj grad baš ovdje, baš tu“…    

Srednjovjekovna ili stara Petrinja  

Neki povjesničari smatraju da je Petrinja postojala još u zadnjim stoljećima opstanka Rimskog Carstva (3. i 4. st.). Korijen imena nalazi se najvjerojatnije u latiniziranoj grčkoj riječi petrus (kamen, stijena) ili u imenu crkve sv. Petra, koja se na tom prostoru nalazila od vremena Sisačke biskupije. Petrinja je jedno od rijetkih europskih naselja koja su tijekom povijesti imala dvije lokacije – kao urbana struktura prestala postojati na izvornoj lokaciji i ponovno se formirala na novoj.

Stara srednjovjekovna Petrinja nalazila se na brdu Gradini nedaleko današnjeg sela Jabukovca, desetak kilometara južnije od današnje Petrinje. Godine 1240. bila je poznato i dobro naseljeno mjesto kojem je slavonski herceg Koloman dodijelio povlastice slične onima koje su dobivali i ostali slobodni kraljevski gradovi. Zahvaljujući povlasticama, Petrinja se proširila na Kneževo polje, imala je svoj grb i pečat, velikog suca i niže poreze crkvi i kralju. Tatarske provale, pljačke, razbojstva i drugi užasi potresaju ovaj dio Europe, pa kralj Bela IV. bježi prema Dalmaciji, a na tom putu pomažu mu hrabri ratnici iz petrinjskoga kraja, boreći se kao lavovi da omoguće prolazak kralju. On u znak zahvalnosti 1242. potvrđuje staroj Petrinji status slobodnoga kraljevskoga grada.

U 14. stoljeću stara Petrinja u vlasništvu je obitelji Zudar, koja grad za 400 forinti daje u zalog Doroteji Frankopan, prema nalogu kralja Ljudevita I., u povodu njezine udaje za grofa Martina Frankopana. Petrinja je u to vrijeme jedna od najtvrđih hrvatskih utvrda, na braniku ne samo kraljevstva Ljudevita I., nego i Kranjske, Štajerske i Koruške. Doroteja i Martin Frankopan vlasnici su Petrinje od 1448. Sljedećih 30 godina. Zbog sve bliže opasnosti od prodora Osmanlija, odlaze i daruju Petrinju zagrebačkom Kaptolu koji je ne uspijeva zadržati pred silinom napada turske vojske. Kako se grad sve više pustoši, tako ga u povijesti prati epitet pusta Petrinja. Nakon pada Bosne 1463., mnoge utvrde i stari gradovi, među kojima i stara Petrinja, bili su razoreni i napušteni.

Nova Petrinja i petrinjska kapetanija

Utvrda je nekoliko puta spaljivana i ponovno građena, prelazeći iz turskih ruku u ruke kršćanskih vojnika. Prvi put kršćanska je vojska osvojila utvrdu 10. kolovoza 1594. na blagdan sv. Lovre, pa je taj svetac kasnije i proglašen zaštitnikom grada.

Nakon kratke bitke s turskom vojskom pod vodstvom Rustem-bega 24. rujna 1595., utvrda konačno prelazi u ruke kršćanske vojske i postaje obrambena tvrđava, organizirana kao središte petrinjske kapetanije pod hrvatskom vlašću i ključna točka u obrani petrinjsko-sisačkoga Pokuplja.

Hrvatski sabor donio je odluku  o potpunoj rekonstrukciji utvrde i izgradnji nove utvrde sjeverno od Kupe, koja je započela 1597. Graditelj je bio talijanski arhitekt Cesare de Porta. Budući da su u njoj smješteni hrvatski konjanici, husari, ta peterokutna tvrđava nazvana je Husarvar. Istovremeno je izgrađen i most preko Kupe, pa su obje tvrđave postale važan dio obrambene granice na Kupi. Početkom 17. stoljeća unutar utvrde grade se prve građevine koje nemaju samo vojnu namjenu, a 1603. izgrađena je prva katolička crkva sv. Lovre.

Zbog povećanog broja vojnika, polovinom 17. stoljeća sagrađene su prve kuće izvan utvrde, prema Kupi i s njezine južne i istočne strane. Bile su to brvnare, najprije za smještaj vojnika, a zatim i njihovih obitelji. Poslije 1685. dolazi sve više stanovništva iz južnih krajeva i s područja Bosne, pa se grade civilne kuće. Veća izgradnja i formiranje novog civilnog naselja počinje nakon formalnog ukinuća petrinjske utvrde kao vojne postaje, 1703. godine.

Početkom 18. stoljeća Petrinja se brzo razvija i širi. Oko utvrde se stvaraju dvije urbane jezgre: sjeverno od utvrde prema Kupi nastaje naselje Kaverlin, a južno Majdanci, nazvano prema doseljenicima iz Starog Majdana u Bosni. Staro groblje na ušću Petrinjčice u Kupu postaje neodrživo zbog poplava, pa se 1727. formiraju nova groblja na dva brežuljka uz kapelice sv. Benedikta i sv. Nikole. Drvene kapelice su se krajem 19. stoljeća zamijenile zidanima. Treće groblje nalazilo se oko kapelice Svetog Trojstva.

Zbog nesloge hrvatskih staleža i nemogućnosti namicanja novca za izdržavanje petrinjske vojne postrojbe, Petrinja je početkom 17. stoljeća pripala Varaždinskome generalatu, u čijem je sastavu do 1753. Kapetanska mjesta u petrinjskoj kapetaniji pripadaju članovima velikaške obitelji Erdödy, a oni ih uživaju kao nasljednu čast od 1615. do 1734. Erdödyjevi su bili zainteresirani za sigurnost ovog područja, budući da su imali velike posjede u Pokuplju i Posavini.

U Vojnoj krajini i Banskoj krajini

U razdoblju preuređenja Vojne krajine i osnivanja pukovnija (1746.-1753.), kad je Banska krajina diplomom vladarice Marije Terezije podijeljena na dvije pukovnije – Kostajničku i Glinsku, sve glasnije je postavljano pitanje konačnog statusa Petrinje, izlaska iz Varaždinskoga generalata i ponovnog pridruživanja Kraljevini Hrvatskoj, a potom Banskoj krajini. Konačno 1753. Petrinja umjesto Kostajnice postaje sjedište Druge banske pukovnije, a krajem 18. stoljeća uz vojno postupno prerasta i u gospodarsko i prosvjetno-kulturno središte Banovine. Prema popisu nekretnina 1753., u naselju je evidentirano 516 stambenih zgrada.

Diplomom Marije Terezije 1773., Petrinja dobiva cehovske privilegije kao središnje mjesto cehovskog obrtništva u Banovini, početkom 1777. sajamske privilegije, odnosno pravo na održavanje četiri sajma godišnje (13. svibnja, dan prije Tijelova, na dan zaštitnika sv. Lovre i 2. studenoga). Te 1777. godine Petrinja je proglašena povlaštenim krajiškim gradom – vojnim komunitetom (Militair Comunitat Petrinia) i taj će status uživati do 1871., kao i drugi povlašteni gradovi u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini. U tom razdoblju dolazi do naglog urbanog razvoja, grade se stambene zgrade  i raznoliki javni sadržaji.

Početkom 18. stoljeća južno od tvrđave ostavlja se slobodan pravokutni trg kao središte naselja i bitno obilježje krajiških gradova iz toga doba. Od 1788. do 1783. uza sjeverni, istočni i južni rub grade se zidane jednokatnice, a na zapadnom rubu crkva sv. Lovre.

Potkraj 18. i na početku 19. stoljeća, zahvaljujući uređenju središnjeg prostranog trga te izgradnji vojnih i crkvenih objekata, kao i građanskih kuća s prepoznatljivim značajkama kasnoga baroka, Petrinja je prerasla u prosperitetno gradsko naselje vojnokrajiškoga tipa. U razdoblju cehovskog obrtništva u Petrinji su ponajviše cijenjeni lončarski i košarački majstori, potom stolari, bravari i posebice mesari, što najbolje potvrđuje petrinjska obitelj Gavrilović, čiji su prvi obrtnički tragovi u gradu već krajem 17. stoljeća. Trgovina se intenzivnije razvila nakon mira sklopljenog 1718. u Požarevcu, kad se povećao uvoz iz Osmanlijskog Carstva, a trgovalo se bakrom, željezom, tkaninama, mesnim prerađevinama i lončarskim proizvodima.

Kao vojno i trgovačko obrtničko središte, Petrinja od kraja 1809. do 1813. ulazi u sastav Napoleonove Ilirije i postaje značajna točka u trgovačkom prometu između Indije i Francuske. Pokraj Kupe se podižu velika skladišta za pretovar robe, dovršava se već ranije započeta izgradnja cesta od Kostajnice do Petrinje, sade se lipe na vojnom vježbalištu, grad ima vlastito kazalište i domaću gradsku glazbu.

Organizacija školstva učvrstila se u gradu 1774., kad je osnovana tzv. normalna (glavna) škola. Pohađati i završiti petrinjsku glavnu školu – do 1816. jedinu na području Banske krajine i poznatu po vrsnim učiteljima – bila je želja ne samo petrinjske djece, nego i stanovnika cijele Banovine. U doba hrvatskoga narodnog preporoda (1790.-1848.), unatoč krutom krajiškom okružju, na ove prostore prodiru i hrvatska domoljubna nastojanja. To je osobito vrijedilo za Gradsku glazbu (1808.), Glazbeno društvo (1841.), Čitaonicu-kasino (1842.) te podružnicu Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva iz Zagreba, osnovanu 1843.  

Osim u kulturnim društvima, petrinjski žitelji organizirali su društveni život i u nekim specifičnim institucijama i udrugama, primjerice, Bratovštini za kršćanski nauk sv. Lovre mučenika, osnovanoj 1720., Građanskoj policiji 1808., Streljačkom društvu 1816. i sl.

Druga banska pukovnija sa sjedištem u Petrinji ukinuta je 8. rujna 1873., a pukovnijski barjak predan na čuvanje u župnu crkvu sv. Lovre. Konačnim razvojačenjem 1881., carskim se manifestom grad Petrinja vraća pod vlast Hrvatskoga sabora i bana, odnosno ponovno je priključena civilnoj Hrvatskoj. Prvi Statut grada Petrinje potvrdila je Zemaljska vlada u Zagrebu 19. veljače 1883., a od 1885. Petrinja se nalazi u sastavu Zagrebačke županije.

Između dva svjetska rata

Krajem 19. stoljeća gradi se most preko Kupe pokraj Bresta, na mjestu gdje je dotad bio drveni most. Godine 1901. počinje gradnja željeznog mosta preko Petrinjčice u Gupčevoj ulici, koja završava sljedeće godine. Željeznička pruga Sisak-Petrinja-Glina-Vrginmost pušta se u promet 1903.  

Od 1907. do 1914. Petrinja je doživjela procvat na gospodarskom području. Dovršeni su radovi na regulaciji Petrinjčice (1907.); sagrađena je električna centrala i Petrinja je 8. listopada 1911. dobila električnu rasvjetu; tijekom 1912. i 1913. sagrađen je gradski vodovod i počeli su radovi na gradnji gradske kanalizacije. Gradska ubožnica (starački dom) neprekidno radi od 1. prosinca 1910., a stalni gradski kinematograf svečano je otvoren 8. listopada 1911. Petrinja je nadaleko bila poznata po učiteljskoj školi koja sa stalnim radom počinje 1862. Godine 1864. osnovano je Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj, a 1880. organizirano je Dobrovoljno vatrogasno društvo.

Poslije propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Petrinja od 1924. pripada Karlovačkoj oblasti, a od 1929. Savskoj banovini.

U razdoblju između dva svjetska rata život u Petrinji stagnira. No, ipak se 1924. popločavaju Duga, Trgovačka i Sudnička ulica; 1936. postavlja spomenik Stjepanu Radiću, rad akademske kiparice Mile Vod; otvara Gradski muzej u zgradi Hrvatskog doma (koji se tu nalazi do 1941., kad je srušen, a muzejska građa premještena u zgradu Gradskog poglavarstva). U gradu djeluje nekoliko dobrotvornih, kulturno-prosvjetnih i vjerskih društava, među kojima Gospojinsko društvo Dobrotvor od 1904., Ženska udruga za promicanje kućne industrije od 1908., Hrvatska žena od 1921., Seljačka sloga od 1922., Društvo Hrvatica „Katarine grofice Zrinske“ od 1929., Klub prijatelja Engleske od 1934., Društvo prijatelja Francuske „Cercle Francais“ od 1924. i dr.

Aktivna su i brojna sportska društva: Streljačko društvo (1816.), Sklizalačko društvo (1881.), Biciklističko društvo (1891.), Hrvatski sokol (1906.), Srpski sokol (1907.), Nogometni klub Slaven (1910.), Hrvatski nogometni klub Jelačić (1913.), Hrvatsko planinarsko društvo Zrin (1922.), Kuglaški klub Jelačić (1932.) i druga.

Razvoj grada do početka Domovinskoga rata

U Petrinji se tijekom 70-ih godina 20. stoljeća intenzivno počinju izrađivati urbanistički i ostali planovi uređenja i projektiranja javnih zgrada. Tome prethode idejna rješenja stambenih naselja. Planiranjem se nastojalo kvalitetno usmjeriti gospodarski razvoj i organizirati život u tada razvijenom industrijskom gradu, prepoznatljivom po mesnoj industriji Gavrilović. Praznina na početku Turkulinove ulice nakon rušenja pravoslavne crkve sv. Spiridona pokušava se urediti novim trgom i robnom kućom u centralnom dijelu trga. Uređenjem parkovne površine Trga narodnih učitelja, koji se preko Šenoine ulice stapa s trgom na kojem su Pedagoška akademija i osnovna škola, Petrinja dobiva niz trgova i vrijedan javni prostor koji postaje dobra urbana ravnoteža trapezoidnom Trgu Stjepana Radića.

Osnivanje stručnog povjerenstva za davanje prijedloga o prioritetu izrade detaljnih urbanističkih planova rezultiralo je prvim Zonskim planom 1971., Generalnim urbanističkim planom 1978. i Prostornim planom 1979. Svima je zajedničko forsiranje urbanog izgleda, ponekad na štetu pojedinih povijesnih elemenata kao što je bilo rušenje zgrade s arkadama radi izgradnje moderne stambene zgrade. Od 1989. prostorna dokumentacija izrađuje se u Zavodu za urbanizam Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i do polovice 1991. izrađeno je nekoliko planova te urbanističko-tehnički uvjeti za dvadesetak zgrada. Početkom 1991. planirana je izmjena GUP-a i gradnja čak tri prometne obilaznice, ali umjesto nastavka razvoja grada, zbog vojne agresije na Republiku Hrvatsku u rujnu 1991. Petrinjci napuštaju svoja ognjišta i ostaju u progonstvu do kolovoza 1995.

U sklopu Vojno-redarstvene akcije Oluja, Petrinja je oslobođena 6. kolovoza 1995., kao i cijela Banovina, te su krajevi vraćeni u sastav Republike Hrvatske. Tada su se prognani Petrinjci počeli vraćati u svoj kraj, ubrzo je uspostavljena civilna vlast, pokrenut rad u poduzećima i ustanovama, a kulturna i sportska društva nastavila su djelovati u svojem gradu.

Projekt „Muzealizacija grada Petrinje“ 

Budući da u Petrinji nije bilo dovoljno inicijative za osnivanje muzeja nakon Domovinskog rata, Turistička zajednica grada Petrinje započela je prije nekoliko godina s projektom muzealizacije grada. Projekt je inicirao petrinjski akademski slikar Davor Žilić koji je ponudio i idejna rješenja za interpretacijske ploče. Muzealizacija je podrazumijevala koncept muzeološke interpretacije odnosno muzeja kao ideje vodilje po gradu, uz komunikacijsko približavanje posjetitelju i upoznavanje s bogatom prošlošću i baštinom, značajnim povijesnim događajima i osobama te kulturno-povijesnim znamenitostima. Na pročelja građevina u sklopu zaštićene kulturno-povijesne cjeline postavljeno je 60 interpretacijskih ploča od pleksiglasa s kratkim tekstom na hrvatskom i engleskom jeziku i QR kodom kao poveznicom na mrežnu stranicu s opširnim podacima o znamenitosti. Interpretacijski stup za Petrinjsku šetnicu osmislili su članovi projektnog tima s petrinjskim poduzetnikom Denisom Radošem koji je stupove izradio u metalnoj galanteriji.

Uz Kupu i Petrinjčicu

Geografski položaj Petrinje u donjem je Pokuplju podno Zrinske gore, gdje rječica Petrinjčica utječe u Kupu. Područje grada proteže se na površini 380,94 kilometara; uže područje smješteno je na desnoj obali Kupe, a središnji dio grada na desnoj obali Petrinjčice. Grad administrativno pripada Sisačko-moslavačkoj županiji i najveći je grad na području Banovine. Nalazi se na raskrižju važnih prometnica koje spajaju sjeverozapadnu Hrvatsku (Zagreb) s Banovinom i Bosnom te prostor Korduna i Banovine s Posavinom. Udaljen je 50-ak kilometara od Zagreba, 13 km od Siska, 35 km od Topuskog i 37 km od BiH. Kroz grad prolazi i državna cesta koja povezuje Sisak s Karlovcem, a u neposrednoj blizini u završnoj je fazi izgradnje autocesta Zagreb-Sisak. Prije Domovinskog rata Petrinja je bila povezana i željeznicom na pruzi Sisak-Karlovac.

Grad obuhvaća 55 sela, zaseoka i prigradskih naselja različite veličine i na različitoj udaljenosti. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011., na cijelom petrinjskom području živio je 24.671 stanovnik, dok je 1991. prije Domovinskoga rata živjelo 35.150 stanovnika. Zaštitnik grada je sveti Lovro, pa se dan grada slavi 10. kolovoza.

Turizam u okrilju povijesti i legendi

Na području grada Petrinje, u kojem se isprepliće urbani i ruralni kulturni identitet, pronalazimo brojne kulturno-povijesne i prirodne znamenitosti koje su uvrštene u gradsku turističku atrakcijsku osnovu. Kao male turističke niše isticale su se manifestacije i razna događanja tijekom cijele godine, od likovnih izložbi, promocija knjiga, koncerata, glazbeno-scenskih programa i festivala do brojnih sportskih i rekreacijskih susreta. Osmišljeni su kulturni putovi s tematskim pričama o prošlosti i petrinjskim legendama, putem interpretacije željelo se oživjeti duh povijesti isprepleten s materijalnom baštinom. Legendu o prokletniku s Peckoga jezera, legendu o Cvijeti Brestovskoj, heroini koja je hrabro stala u obranu od Turaka, bajke s Banovine, priču o Doroteji i Martinu Frankopanu, priču o srednjovjekovnoj pustoj Petrinji, osvajačkim pohodima Turaka, intermezzu Napoleonove vojske u Petrinji – turisti rado vole slušati i doživjeti u malom gradu velikog srca s brojnim povijesnim previranjima i sudbinom ponovnoga uzdizanja iz pepela kao Feniks.

Petrinjska je baština godinama suočena s problemima vlasništva, financiranja i sporošću obnove nakon devastacije u Domovinskom ratu. Bez kvalitetne i sveobuhvatne obnove i uređenja prostora – za život i posjet, teško je poticati stvaranje turističkog poduzetničkog društvenog okružja.

Strossmayerovo šetalište i crkva sv. Lovre

U središtu grada uz ruševine preostale nakon potresa stoji park, omiljeno šetalište koje pruža utjehu građanima i mjesto je susreta. Strossmayerovo šetalište zaštićeno je 1969. kao spomenik parkovne arhitekture. Površina mu je otprilike 1,5 hektara, a u perivojnom inventaru ističu se stare lipe ilirke (Tilia grandifolia) zasađene u vrijeme francuske uprave od 1809. do 1813., od kojih najveća ima promjer 2,3 metra. Osim lipa, u parku rastu platana (Platanus occidentalis), gingo (Gingo biloba), katalpa (Catalpa bignonioides), breza (Betula verrucosa), divlji kesten (Aesculus hyppocastanum) i druge vrste drveća.

Šetalište se počelo formirati 1780. na praznom prostoru uz rubne dijelove nekadašnje utvrde. Tijekom 1891. intenzivno se uređuje, postavlja se meteorološki stup, tzv. vremenjača, a sljedeće godine u središte parka glazbeni paviljon. Šetalište 1914. dobiva fontanu s velikim bazenom kružnog oblika, na čijem su vijencu postavljene četiri brončane skulpture golih dječaka s kornjačama, rad kipara Ferde Ćusa. Gola dječja tijela simboliziraju početak života, radost i čistoću življenja, a kornjače su bića koja traže vodu kao božanski izvor u kojem će utažiti žeđ. U središnjem dijelu nalazila se skulptura dva dječaka sa zmajem, koja je zamijenjena Karijatidama kipara Lovre Findika; oštećena skulptura Karijatida nalazi se na restauriranju, a na njezinom je mjestu vodoskok.

Parkom dominira župna crkva sv. Lovre, izgrađena 1780. na prostranom trgu tadašnjeg vojnog vježbališta. Pokroviteljica njezine izgradnje bila je carica Marija Terezija. Za razliku od ostalih graničarskih crkvi, Sveti Lovro nije tipizirana crkva, nego posebno projektirana zajedno s inventarom u klasicističkom stilu. Tijekom okupacije Petrinje u Domovinskom ratu crkva je nekoliko puta granatirana, a u ožujku 1992. potpuno srušena. Nova crkva sagrađena je prema projektu arhitekata Renata Cottiera i Davora Salopeka. Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić 10. kolovoza 1996. stavio je povelju o gradnji u temeljni kamen (uzet iz oltara srušene crkve) i blagoslovio temelje nove crkve. U potresima 2020. crkva je pretrpjela oštećenja, ali su brzo sanirani vitalni dijelovi i ponovno je otvorena.