Napisala: Diana Kučinić
Foto: privatni album Relje Bašića i arhiva časopisa Zagreb moj grad
Iako je gospon Fulir – jedan od najzagrebačkijih filmskih likova u povijesti – samo jedna iz bogatog niza njegovih glumačkih uloga, upravo je Fulir u legendarnom filmu „Tko pjeva zlo ne misli“ Kreše Golika zauvijek obilježio Relju Bašića u očima Zagrepčana i svih koji poznaju šarm tadašnjeg Zagreba, hedonistički uljuljkanog u polovinu 1930-ih godina.
– Tema je bila lokalizirana na Zagreb i nismo bili svjesni da je to film koji će imati tako široki odjek; igrao je u cijelom svijetu i naišao na veliko odobravanje, posebice u Londonu – rekao je Bašić u intervjuu u našem časopisu Zagreb moj grad 2014. u povodu 45. obljetnice filma „Tko pjeva zlo ne misli“. – A ulogu gospodina Fulira prihvatio sam s velikim veseljem jer u to vrijeme uglavnom sam snimao filmove jugoslavenske kinematografije, u kojima sam često, zahvaljujući svojoj urbanoj faci, glumio neprijatelje, izdajice i špijune. Konačno mi se pružila prilika da elemente komike, koje nosim u sebi, izrazim karikirajući zagrebačkog hohštaplera.
Kazališni, filmski i televizijski glumac i redatelj Relja Bašić, osnivač kazališta Teatar u gostima, u svojoj je bogatoj karijeri ostvario 56 uloga u domaćim produkcijama i čak 73 uloge u stranima, surađujući s nekima od najvećih imena europskog i svjetskog filma. Uspjelo mu je to, osim zbog nepresušnog talenta, i zahvaljujući znanju pet stranih jezika: njemačkog, francuskog, talijanskog, engleskog i slovenskog.
– Moja veza sa stranim velikim umjetnicima bazirala se na komunikaciji s izrazito važnim ličnostima s kojima sam imao sreću surađivati, od Richarda Burtona, Gérada Philipea do Franca Nera, Richarda Chamberlainea, Petera Ustinova, Marcella Mastroiannija, Emme Thompson… Osim glumačkoga rada, moje režije su doživjele 2858 izvedbi, osam predstava mojeg Teatra u gostima snimljeno je za televiziju, ja sam uvijek imao materijal s kojim sam mogao komunicirati sa značajnim ljudima. Upoznao sam velika režijska i glumačka imena i upijao kao bugačica sve što sam od njih mogao naučiti! – isticao je.
Posebno je bilo njegovo prijateljstvo s Richardom Burtonom s kojim se zbližio snimajući „Sutjesku“ redatelja Stipe Delića, jedan od filmskih spektakala jugoslavenske kinematografije o velikim partizanskim bitkama u Drugom svjetskom ratu. Burton je u filmu imao ulogu Josipa Broza Tita, a Relja Bašić igrao je kapetana Stewarta.
– Zbog financijskih razloga snimanje „Sutjeske“ imalo je dvije višednevne pauze, a Richard i Elizabeth Taylor doslovno su me prisvojili! Njih dvoje su se ili beskrajno voljeli ili su se tukli i svađali, razbijali. Bilo je silno poučno gledati to iz najveće blizine. A Richard je bio fenomenalan! To su bila dva čovjeka u jednom, jedan kad je bio s Liz, a drugi kad je bio sam. Ili je imao alkoholnu fazu ili je pio čajeve – ispričao je Relja u jednom intervjuu.
Iako su mu njegovi agenti nudili da se preseli u Pariz ili München, Relja Bašić odlučio je ostati u Zagrebu jer je smatrao da unatoč poznavanju stranih jezika, naši glumci uvijek u stranim filmovima zadrže strani naglasak i zato nikad ne igraju glavne uloge. Osim toga, jedino je u domovini mogao usporedno raditi na filmu, u kazalištu i na televiziji. U Zagrebu je, uostalom, osnovao i Teatar u gostima koji je djelovao punih 30 godina.
Kad su ga pitali koja mu je uloga najdraža, teško bi se odlučio za jednu, no ipak je isticao glavnu ulogu zagrebačkog kipara Feđe u filmu „Rondo“ Zvonimira Berkovića, za koju je osvojio i pulsku „Zlatnu arenu“, napominjući uvijek da svaka nagrada razveseli dobitnika, ali i da velik broj nagrada samo potvrđuje tezu o pretjeranoj komercijalizaciji glumačkoga posla. – Čini mi se da je glumac potrošni materijal i ima određeni vijek trajanja; bavit’ se više od 45 godina svojom profesijom nije pametno – rekao je.
BUŠ ILI SVIRAL’ VIOLINU IL’ BUŠ IGRAL’ HOKEJ NA LEDU
Relja Bašić rođen je u Zagrebu, 14. veljače 1930. Majka Elly bila je poznata hrvatska glazbena pedagoginja i pijanistica, osnivačica glazbene škole koja i danas nosi njezino ime, a otac Ivo Prišlin profesor glazbe. Relja nosi prezime majčinog drugog muža Mladena Bašića, dirigenta i pijanista.
– Kod mene se od malih nogu s majčine strane forsirala muzička naobrazba, pa sam od pubertetskih godina počeo učit’ violinu kod Stjepana Šuleka. Međutim, ja sam u isto vrijeme bio fanatik za šport, igrao sam hokej na ledu i često sam došao s plavim prstima, natečenima, i u jednom času mi je rekao Šulek: Relja, sad se moraš odlučit’ buš ili sviral’ violinu il’ buš igral’ hokej na ledu. I ja sam se odlučio za hokej na ledu. Onda su me probali izmodelirati kao fagotistu, pa sam učio s Rudolfom Klepačem fagot. Osim toga, proživio sam pet ljeta svirajući kontrabas po Jadranu s jednim jazz kvartetom… Tri smo ljetna mjeseca provodili od zadivljujuće Italije, pa Portoroža, Kopra sve do srednjodalmatinskih otoka. A vjerojatno se tu malo i moj glumački talent pokazao jer sam znao, kad su bili jako teški dijelovi za sviranje, obratit’ se plesačima ili nekim ljudima za stolom i odmaknuti pažnju od mog muzičkog izražavanja. Kontrabas je takav instrument na kojem se može fulirati – ispričao je Relja o tom dijelu svoje biografije.
Već je i redovno školovanje platilo danak njegovom svestranom i nemirnom duhu. Naime, izbačen je iz zagrebačke Klasične gimnazije jer je profesoru ruskog jezika na njegovu prozivku: „Ti si idiot, kreten i budala“ odgovorio: „Drago mi je da imamo identično mišljenje jedan o drugome“. Stoga je maturirao u Bakru na Pomorskoj školi, postavši potporučnik duge plovidbe ekonomskog smjera, čak je jedno vrijeme i plovio na tankeru. Bio je član prvoligaške košarkaške momčadi Kvarner, a okušao se i u novinarstvu kao suradnik Riječkog lista, VUS-a i Studija.
– Mislim da sam s izvjesnim zakašnjenjem sazrijevao. Putujući puno, razgovarajući sa strancima, shvatio sam da čovjek mora biti silno otvoren za razne uplive i informacije – rekao je Relja u intervjuu 2014.
Iako je apsolvirao ekonomiju, privlačnost glumačkog poziva bila je veća. Reljina majka Elly Bašić predavala je glazbu i na Kazališnoj akademiji koju je osnovao Branko Gavella, pa je Relja odmalena bio okružen intelektualcima, glazbenicima, književnicima, glumcima, redateljima… No, i upis na Akademiju bio je svojevrstan kuriozitet, s obzirom na to da je Relja Bašić bio peta generacija studenata od osnutka Akademije, ali i prvi Zagrepčanin koji je uspio proći sve prijemne ispite. Naime, smatralo se da se u Zagrebu ne govori dobar štokavski!
Ipak, vrata glume Relji Bašiću široko su se otvorila još tijekom studija, kad je u Zagreb na gostovanje stiglo najveće francusko kazalište u kojem je glumio i slavni Gérard Philipe. Budući da je Relja bio jedini student na Akademiji koji je pohađao privatne satove francuskog jezika, Gérard Philipe dao mu je dvomjesečnu stipendiju u Parizu, a stanovao je u njegovoj kući. S Philipeom i francuskim nacionalnim kazalištem mjesec je dana proveo u Avignonu na ljetnom festivalu, učeći iz prve ruke kako radi vrhunsko kazalište i družeći se s velikim glumcima.
Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu kod Branka Gavelle 1955. Već pri kraju studija redatelj Bojan Stupica uključuje ga u dramski ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u kojem je do 1967. ostvario niz uloga s istaknutim redateljima, odigravši 498 predstava. Godine 1966. okušava se prvi put i u režiji – predstave „Ljubaf“ u Teatru &TD, koja je izvedena 277 puta.
Kreativan nemir odvodi ga 1967. iz stalnog angažmana u status samostalnog umjetnika te kao glumac i redatelj Relja Bašić djeluje u Teatru &TD, Kazalištu Komedija, Zagrebačkom kazalištu mladih, kao i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Odigrao je 797 predstava i ostvario svojih prvih šest režija.
TEATAR U GOSTIMA: TO MI JE ZAISTA NAJLJEPŠI DIO ŽIVOTA!
No, potreba za još većom autonomnošću vukla ga je na u tadašnjoj državi još neutabane staze privatnog poduzetništva, što je s jedne strane donijelo slobodu u umjetničkom izražavanju, a s druge strane naporan, uporan i beskompromisni rad. Relja Bašić s grupom istaknutih glumaca svoje generacije osnovao je 1974. prvo hrvatsko putujuće privatno kazalište – Teatar u gostima, u kojem je bio umjetnički direktor, glumac i redatelj sljedećih trideset godina. Izveli su 4213 predstava u 340 mjesta i gradova Hrvatske, tadašnje Jugoslavije i u inozemstvu. O tom razdoblju Relja Bašić je rekao:
– Jedno od mojih velikih razočaranja bilo je kad sam shvatio da se prijateljstva koja nastaju za vrijeme snimanja filma između pojedinih glumaca kao kirurškim nožem prekidaju sa zadnjim snimanjem, da to nije nikakva vječna ljubav. S mnogim se glumcima s kojima sam bio silno intiman dva-tri mjeseca, sve znao o njima i oni sve o meni, poslije više nikad nisam sreo. Trebalo mi je dugo da se naviknem na takav način. Možda je Teatar u gostima bio neka vrsta reakcije na to što sam propustio u mladosti, pa sam htio da s određenom grupom ljudi zadržim kontakt u toku cijelog života.
Imali smo u Teatru u gostima vrlo strog princip: godišnje smo 11 mjeseci bili u obavezi prema Teatru, u deset mjeseci imali smo samo pet slobodnih dana, nikad nismo imali šaptača, nego smo uvijek probali tako dugo, dok sve nije sjelo svim glumcima. I ogromnu sreću sam imao s odabirom glumaca, od Fabijana Šovagovića, Ive Serdara, Vanje Dracha do Zdravke Krstulović, Sande Langerholz, velikih glumačkih imena koja su se s velikim veseljem uključila u taj gotovo svakodnevni ritual igranja kazališnih predstava pred prepunim dvoranama. U prosjeku smo imali 24 do 26 predstava mjesečno; tu je i putovanje, spavanje po raznim, u većini slučajeva provincijskim hotelima, pa obavezno poslije predstave kratko zajedničko konzumiranje hrane i nešto malo alkohola s organizatorima. Međutim, to nas je ispunjavalo, na povratku smo razgovarali o jučerašnjoj predstavi i dogovarali što ćemo ispravit’; to je bio jedan vrlo osmišljen kreativni rad.
A onda smo imali potpuno slobodnih mjesec dana koje smo uglavnom koristili za rad na Dubrovačkim ljetnim igrama ili Splitskom ljetu ili raznim festivalima. A imali smo i mogućnost da snimamo filmove jer smo smatrali da će nas filmska publika doći pogledat’ u kazalište, ako zadovoljimo na filmu. Pa smo se, na primjer, ako je Šovagović snimao nešto u Istri ili Gorskom kotaru, vrtili uglavnom u tom dijelu Hrvatske jer nije bilo moguće danas igrati recimo u Puli, a sutra u Osijeku. Bili smo jako ispunjeni, zadovoljni, svaku večer smo doživjeli uspjeh i zahvalnost publike i to mi je zaista najljepši dio života!
Nakon trideset godina, 2004. Teatar u gostima prestaje raditi.
– Zato jer mi se činilo da je glumac potrošni materijal i ima određeni vijek trajanja. Teatar sam zatvorio na isti datum na koji je osnovan, nakon tridesetogodišnjeg života. Kad se tome još doda 12 godina HNK i neka druga vremena kad sam igrao mnogo u ITD-u, Komediji i tako dalje… bavit’ se više od 45 godina svojom profesijom nije pametno! – rekao je Relja u intervjuu 2014.
Unatoč takvom razmišljanju, Relja Bašić ne miruje i već 2006. radi dokumentarni film o maloj glumici Lei Deutsch, zagrebačkoj Shirley Temple, glumačkoj zvijezdi prijeratnog Zagreba. Iako redatelj Branko Ivanda film na kraju nije snimio prema njegovom scenariju, Relja Bašić imao je početnu ideju i napisao sinopsis. A Leu Deutsch i osobno je poznavao, gledao sve njezine predstave u HNK, a kao đak dvojezične osnovne škole na njemačkom i hrvatskom, evangeličke škole u Gundulićevoj, sjedio je u klupi pokraj prozora s pogledom točno u njezin stan. Židovska obitelj Deutsch deportirana je u svibnju 1943., a šesnaestogodišnja Lea umrla u transportu za Auschwitz.
– Ona je bila dvije-tri godine starija od mene, a ja sam bio, kao i više puta u životu, krivo zaljubljen – rekao je.
POLITIKA KAO SPOREDNO ZANIMANJE: VAŽNO JE IMAT’ DOBRE PRIJATELJE BEZ OBZIRA NA RAZLIČITOST POLITIČKIH POGLEDA
Možda je baš i sudbina mlade Židovke Lee Deutsch utjecala na humanističke i političke stavove Relje Bašića koji je od 2004. bio član Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, a te je godine imenovan i jednim od 52 UNESCO-ova umjetnika za mir. Humanitarnim aktivnostima bavio se i kao član Rotary kluba Zagreb. U domaćoj politici, bio je jedan od osnivača Hrvatske socijalno-liberalne stranke, a od 1993. do 1997. i zastupnik HSLS-a u Hrvatskom saboru. O tome je u intervjuu 2014. rekao:
– Ja sam oduvijek nosio u sebi zrno interesa za politički život, ali tek u samostalnoj Hrvatskoj naišao sam na neke ljude, na čelu s Draženom Budišom i mojim prijateljima Ivom Škrabalom, Zvonimirom Berkovićem i drugima, u čijem sam se krugu osjećao jako dobro. Međutim, bio sam vrlo nezadovoljan svojom pozicijom u Hrvatskom saboru, nisam se za niz diskusija javljao jer sam smatrao da sam za taj sektor veliki neznalica, a o umjetnosti, kazalištu, muzici, kulturi se relativno malo vodilo računa. I onda sam se povukao, najprije iz Sabora nakon što mi je prošao četverogodišnji mandat; još sam malo bio aktivan u stranci, ali sam shvatio da je to za mene bilo jako lijepo, interesantno – sporedno zanimanje.
Žalim zbog situacije u kojoj se danas nalazimo. Međutim, čini mi se da još imamo jako puno mjesta da kompenziramo svoju količinu ljubavi, imat’ dobre prijatelje bez obzira na različitost političkih pogleda.
Što se tiče vremena Drugog svjetskog rata i sudbine Lee Deutsch kojoj sam svjedočio i koja je na mene ostavila dubok trag, mene su roditelji prilično štedili s faktografskim podacima o strahotama rata. Moja majka je bila na neki način prikrivena Židovka jer je bila dvaput u životu u braku s „pravovjernicima“ – prvog muža su četnici zaklali u Puli, a drugi je bio Mladen Bašić. Mi smo živjeli vrlo povučeno, orijentirajući se na muziku i ja neuspjelo na šport, kasnije na glumu. Prema tome, ja nisam osjećao strah, nego brigu za moje daljnje rođake koji su bili izloženi progonu nacista ili ustaša. To vrijeme sam vrlo brzo zaboravio. Mislim da je bježanje u profesiju i velika koncentracija za rad i strane jezike bio moj odgovor da se izmaknem tim teškim i ružnim vremenima.
SEDAM GODINA PRISILNE IZOLACIJERelja Bašić iz dva braka ima dvije kćeri, Ninu i Niku. Posljednjih sedam godina života proveo je u svojem domu u Ilici sa suprugom Koraljkom, teško pokretan zbog loma bedrene kosti i napuknuća zdjelice. Četiri je puta operiran, ugrađen mu je umjetni kuk. Iako je živio preko puta bivše kavane Korzo i u blizini nekoliko kazališta, do tada vitalan 80-godišnjak od 2010. nije mogao niza stepenice i ta mu je izolacija teško padala. Žalio se da je izgubio kontakt s kazališnim i filmskim životom i isticao razočaranje televizijskim sapunicama „koje su čisti bijeg glumca u potrazi za honorarom“.
U intervjuu za naš časopis 2014. o svojem voljenom rodnom gradu rekao je:
– Želio bih da se Zagrebu vrati civilizacijski, srednjoeuropski osjećaj sigurnosti koji su imali građani ovoga grada i koji su na žalost izgubili, dolaskom velikog broja doseljenika koji se niti ne pokušavaju kulturno integrirati. Zagrebu treba vratiti Gradski podrum koji je bio velika institucija u kojoj se mogla vidjeti za zajedničkim stolom plejada poznatih i slavnih ljudi kako međusobno komuniciraju, večeraju, nazdravljaju ali se to ne pretvara u nekakvo pijanstvo, odlaze od stola do stola pozdraviti, razmijeniti misli, upozoriti na nešto što bi trebalo posjetiti, pogledati, pročitati. Sve počinje zapravo jednom gotovo neostvarivom mojom željom da se makne iz Ilice tramvajski promet, da Ilica postane šetnica i da se spoji sa Zrinjevcem i Tomislavovim trgom.
Relja Bašić nije doživio potres 2020. i sve promjene koje su se od tada u Zagrebu dogodile. Umro je 7. travnja 2017. u 88. godini. Pa iako je jedan od najvećih hrvatskih glumaca, šarmer i gospodin i u privatnom životu, rekao da je glumac potrošni materijal i ima određeni vijek trajanja, ne bismo se u njegovom slučaju s tim složili: vrijeme gospona Fulira je vječno.
