Napisao: Marijan Lipovac
Prošlo je pola stoljeća od jednog od najpoznatijih sprovoda na Mirogoju, o kojem i danas kruže legende zbog njegove masovnosti i okolnosti u kojima je održan. Bio je 3. kolovoza 1972., kad je na posljednji počinak ispraćen Pero Pirker, gradonačelnik Zagreba od 1963. do 1967. i sekretar Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske od 1969. do 1971. Umro je od raka pluća u dobi od 45 godina, 1. kolovoza 1972., točno osam mjeseci nakon što se u Karađorđevu jugoslavenski komunistički vođa Josip Broz Tito na sudbonosnoj sjednici saveznog partijskog vrha obračunao s vođama hrvatskog proljeća u kojem je Pirker bio desna ruka predsjednice CK SKH Savke Dabčević-Kučar te uz nju i Miku Tripala treći čovjek hrvatskog komunističkog vodstva koje se u sklopu reforme jugoslavenske federacije borilo za veću samostalnost Hrvatske. Slom hrvatskog proljeća pogodio je Pirkera koji je naglo obolio i umro, a njegov se sprovod pretvorio u spontani prosvjed protiv represije koja je u Hrvatskoj uslijedila nakon Karađorđeva, a ujedno i u manifestaciju hrvatstva.
Tadašnji režimski tisak nije mogao prešutjeti Pirkerovu smrt o kojoj je doduše tek šturo izvijestio, dok su beogradske Večernje novosti donijele izvještaj sa sprovoda uz tvrdnju da je bilo nazočno 10.000 ljudi i obavijest da je skupina mladih „pokušala pogreb iskoristiti za provokaciju, uzvikujući parole s imenima bivših rukovodilaca SR Hrvatske“. Dopisnik beogradske Politike je pak interno javio svojoj redakciji da je na Mirogoju Pirkera ispratilo od 30 do 40 tisuća ljudi, što je ipak manje od 200.000 ljudi, kako u jednom zapisu tvrdi Vlado Gotovac. Službena je vijest agencije Tanjug glasila da je na sprovodu bio „velik broj građana“. Od Pirkera se oprostio predsjednik Gradske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske Vlado Podubski koji je istaknuo Pirkerove zasluge, ali neuobičajeno za sprovod, spomenuo i njegove „grijehe“ rekavši: „Istina, u jednom periodu svoje društveno-političke aktivnosti došao je u raskorak s osnovnim težnjama Saveza komunista, ali njegove se zasluge za Zagreb i za partiju ne mogu osporiti“. Na sprovodu je govorio i Marko Bašić, predsjednik Lige za borbu protiv raka, čiji je Pirker bio prvi predsjednik.
Kako je sprovod zapravo izgledao i kakvo je bilo ozračje doznaje se iz izvješća Službe državne sigurnosti koja dakako nije mogla ignorirati ispraćaj donedavnog visokog političara koji je pao u nemilost. Na sprovodu su uz brojne druge vodeće osobe hrvatskog proljeća (one koje nisu bile u zatvoru) bili i Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo, koje su građani dočekali pljeskom i skandiranjem, no kako ne bi došlo do incidenta, oni su bili suzdržani i apelirali na okupljene da se ponašaju kako je na sprovodu primjereno. U izvješću se navodi da je uza službene govore bilo još pet govornika „koji su nastupili prilično konfuzno“, a pokraj Pirkerova groba dvaput se spontano zapjevala „Lijepa naša“ i skandiralo Pero! Pero! Čuli su se i povici Tebe su ubili, Pero, hrvatski sine, slijedit ćemo te i u grob, ali i Živjela jedinstvena Jugoslavija, što je očito bila provokacija, kao i transparent s natpisom „Živio drug Tito“ koji je donio jedan pijani student. Transparent je uklonjen uz odobravanje okupljenih građana. Izvještaju Službe državne sigurnosti nije promaknulo ni to da je na jednom vijencu bila hrvatska trobojnica bez zvijezde, što je u doba komunističke represije bio dovoljan razlog za progon zbog nacionalizma i „vrijeđanja socijalističkih, patriotskih i nacionalnih osjećaja građana“. Nakon sprovoda sedam građana je privedeno i zadržano „zbog ekscesnog ponašanja“.
Sprovod Pere Pirkera pokazao je koliko su još žive ideje hrvatskog proljeća i koliko su popularne njegovi vođe te uznemirio hrvatsko partijsko vodstvo kojem je tada formalno na čelu bila Milka Planinc. Najmoćniji hrvatski komunistički političar Vladimir Bakarić je pet godina kasnije u jednom razgovoru s čelnicima represivnog aparata ogorčeno spomenuo da je na Pirkerov sprovod „došao cijeli građanski Zagreb“ i da se nešto slično više ne smije ponoviti.
Odličan organizator, vješt upravljač i uspješan realizator
Za razliku od Bakarića, Milke Planinc i drugih hrvatskih komunističkih vođa iz perioda „hrvatske šutnje“, Pero Pirker je bio jedan od onih koji su u narodu uživali popularnost zbog svoje osobnosti i konkretnih zasluga, prije svega za Zagreb jer je bio jedan od najsposobnijih i najuspješnijih gradonačelnika. Njegove su zasluge, međutim, nedovoljno poznate jer je nakon 1971. pao u nemilost, a 1990., u vrijeme kad su se čelnici hrvatskog proljeća ponovno pojavili u javnosti i politički aktivirali, više nije bio živ i spominjan je tek usput uza Savku i Tripala kao glavne zvijezde. Pirker je tako u širim krugovima ostao upamćen prije svega po svojem sprovodu.
Tek u novije vrijeme Pirkera i njegove zasluge iz zaborava je izvukao Goran Beus Richembergh, nekadašnji saborski zastupnik, a sada predstavnik njemačke nacionalne manjine Zagrebačke županije, koji se bavi istraživanjem povijesti Nijemaca u Hrvatskoj i doprinosa koji su dale istaknute osobe njemačkog ili austrijskog porijekla. Među njima je bio i Pero Pirker, pravim imenom Petar, rođen 5. srpnja 1927. u Varaždinu, u obitelji koja se doselila iz Austrije početkom 19. stoljeća. Otac Ivan bio je sudac, pa je neko vrijeme obitelj živjela u Otočcu, gdje je bio u službi. Majka Elizabeta potjecala je iz bogate varaždinske bankarske obitelji Grčević. Kao srednjoškolac, Pirker se u Varaždinu uključio u komunističku omladinu, a 1943. sa 16 godina otišao u partizane. Nakon Drugog svjetskog rata studirao je pravo u Zagrebu i postao partijski rukovodilac te zastupnik u Skupštini grada Zagreba, čiji je postao predsjednik 1963., naslijedivši Većeslava Holjevca. Ta je dužnost bila ekvivalent današnjoj funkciji gradonačelnika.
Gradska uprava na čelu s Pirkerom naslijedila je dio Holjevčevih planova i projekata, ali realizirala i vlastite, na što je bila primorana, među ostalim, i velikom poplavom koja je zadesila Zagreb u noći između 25. i 26. listopada 1964. Nabujala od obilnih kiša, Sava je probila nasipe i pod vodom se našla trećina grada, odnosno površina od otprilike 6000 hektara, na kojoj su živjele 183.000 ljudi. Najviše su stradala naselja Trešnjevka, Trnje, Peščenica i Novi Zagreb. U poplavi je život izgubilo 17 građana, a 65 ih je bilo teže ozlijeđeno. Oko 40.000 ljudi ostalo je bez krova nad glavom, potpuno je uništeno 10.000 stanova, 3297 gospodarskih zgrada, 61 trafostanica, oštećeno je 120 poduzeća, dva kilometra autoceste, izgubljeno je 65 posto građevinskoga materijala iz skladišta, a štete su pretrpjela i druga materijalna i kulturna dobra.
U sanaciju posljedica poplave uključila se cijela Jugoslavija, a pomoć je stizala i iz svijeta, no najveću odgovornost za koordinaciju pomoći, sanaciju štete, zbrinjavanje stradalih i gradnju novih domova nosila je zagrebačka gradska uprava. U tim se teškim okolnostima Pero Pirker pokazao kao odličan organizator, vješt upravljač i uspješan realizator brojnih projekata, što mu je donijelo veliku popularnost među Zagrepčanima. Pirker je danonoćno bio na terenu i koordinirao aktivnosti, a istovremeno su napravljeni planovi nove stanogradnje i urbanizacije stradalih područja. Donesen je moderni urbanistički plan s projekcijama da će Zagreb imati 950.000 stanovnika, iako ih je tada imao oko 560.000. Za stradale u poplavi sagrađena su nova naselja Botinec i Retkovec te novi kvartovi u Trnskom, Sigetu, Zapruđu, Sopotu i na Knežiji – čak 26.000 novih stanova. U Trnskom, Botincu, Retkovcu i Zapruđu sagrađene su i škole, kao i na još 30 lokacija, te šest novih dječjih vrtića. Radi sprečavanja novih poplava sagrađeno je 30 kilometara nasipa uza Savu.
Beus Richembergh navodi da su tijekom Pirkerova mandata sagrađeni i nova cesta Zagreb – Sisak, novi željeznički most na Savi i veliki nadvožnjak preko pruge kod Velike Gorice, novi terminal i produljena pista zagrebačkog aerodroma na Plesu, sportski centar na Sveticama s bazenima i igralištima te postrojenje za umjetno klizalište na Šalati. Sagrađeno je i 107.000 četvornih metara robnih kuća i trgovačkih centara, odnosno malo više od 270 novih prodavaonica širom grada te lanac robnih kuća Nama u Dubravi, Trešnjevci, Trnskom i na Kvaternikovu trgu. Sagrađena su i nova velika skladišta na Žitnjaku te dovršena sljemenska žičara. Otvoren je Tehnički muzej i započeta gradnja najvećeg studentskog naselja na Savi te planiranje sportsko-rekreacijskog centra na Jarunu.
Iz centra grada iseljeno je nekoliko industrijskih postrojenja, a sagrađena su i nova: pogoni Plinare s udvostručenim kapacitetom proizvodnje, vodocrpilište u Maloj Mlaki, Plivin pogon za proizvodnju geomicina, Tvornica transformatora u Jankomiru, Tvornica ulja na Žitnjaku, Tvornica „Janko Gredelj“, Mesna industrija „Sljeme“ s tvornicama gotovih jela i stočne hrane te farmom svinja i Agrokokina velika farma za proizvodnju jaja.
Imenovanje Avenije Pere Pirkera
Unatoč uspjesima i popularnosti, Pirker je na mjestu gradonačelnika proveo samo jedan mandat zbog tadašnje direktive da se vodeći ljudi velikih poduzeća moraju rotirati. Time se htjelo izbjeći korupciju, a to se prenosilo i na političku sferu jer su i čelnici gradova upravljali velikim novcem.
Na novoj dužnosti u partijskom vrhu Hrvatske kao sekretar Izvršnog komiteta CK SKH sukreirao je tadašnju hrvatsku politiku i duboko proživljavao sve napetosti i neizvjesnosti koje su pratile hrvatsko proljeće, posebice u doba njegovog vrhunca 1971. U svojoj knjizi „Šest godina s Titom“ tadašnji šef Titova ureda Marko Vrhunec spominje Titov razgovor sa Savkom Dabčević-Kučar kojoj je rekao da svojim postupcima razbija Jugoslaviju i da se ne ponaša državnički. Na sastanku je bio Pirker koji je tijekom razgovora zaplakao. I drugi sudionici tih zbivanja, poput Stjepana Mesića, sjećaju se da je Pirker često imao suze u očima „u trenucima kad je vidio kako se neke skupine ne mogu obuzdati i nanose nepotrebnu štetu pokretu i službenoj politici“.
Pero Pirker je sa suprugom Miroslavom imao kći Snježanu. Otac je postao sa samo 22 godine, a njegova kći se danas prisjeća da je bio moderan roditelj koji je sudjelovao u njezinom životu.
Grob Pere Pirkera na Mirogoju privlači pažnju mozaikom Ede Murtića, a iza njega je 2009. u svoju obiteljsku grobnicu pokopana i Savka. Njoj se Zagreb odužio davanjem imena savskoj obali od Savskog mosta do Mosta slobode, dok je Pirkerovo ime dobio tek jedan odvojak u Sesvetskom Kraljevcu. Goran Beus Richembergh inicirao je da se dio Zagrebačke ulice u Velikoj Gorici od raskršća s Ulicom Rudolfa Fizira koja vodi do Zračne luke „Franjo Tuđman“ imenuje u Aveniju Pere Pirkera, kako bi se na području Grada Zagreba spojila s Avenijom Većeslava Holjevca.
