Napisala: Milka Babović
Foto: arhiv Klizačkog saveza
Ne može se datumom označiti prapočetak klizanja u Zagrebu. Jedno je sasvim sigurno: da se i ovdje, kao na drugim stranama svijeta, klizalo od pamtivjeka, čim je studen vodu pretvorila u led.
Ovako sam najavila Klizačko prvenstvo Europe 1974., prvo kojemu je do maćin bio Zagreb: “Od utorka, 29. siječnja 1974. Zagreb i njegova Zimska sportska dvorana (kasnije smo je nazvali Dom sportova) su središte klizačkoga svijeta: točno u 8 sati vrhovni sudac će zviždaljkom dati znak da prvi klizač izađe na led. Počet će obavezni dio natjecanja klizača, školski likovi. To će ujedno biti i početak Klizačkoga prvenstva Europe 1974. za klizače, klizačice, parove i plesače. Za or ganizatore će, pak, to biti po četak konačne provjere, najteži dio prevelikoga, prezahtjevnoag zadatka. Delikatni ustroj jedne zaista složene sportske priredbe bit će stavljen u puni pogon i tehnički i organizatorski.
Provjera će biti višestruka: članovi Među narodnoga klizačkog saveza (ISU – International Skating Union), natjecatelji, njihovi pratitelji, gledatelji u dvorani, tisak, radio i televizija. Zagrebačka televizija će gledalište zagrebačke sportske dvorane proširiti do dimenzija imaginarne građevine u čije redove tribina stane pola milijardi ljudi. Nije pretjerivanje: zbivanja na ledu u Zagrebu prenosit će 24 televizijske organizacije Europe. I ne sa mo Eu rope! Među komenta to rima u Zagrebu je i Ame rikanc Dick Button (od 1948. do 1952. peterorostruki svjetski prvak, dvostruki olim pij ski pobjednik.) Njegov će ko mentar uz sliku iz Zagreba primati gledatelji svih TV-kompanija Sjeverne Amerike (SAD i Kanada) koje su ot kupile prava prijenosa!…”Danas ovakva najava budi uspomene, ali i zadovoljstvo da je provjera, ispit 1974. bio uspješno završen i da su dva kasnija Klizačka prvenstva Europe u Zagrebu (1979. i 2008.) bila priznanje i izraz povjerenja. Za prvo domaćinstvo 1974. dopuštamo da je bilo priodlučivanju i nešto “pozitivne protekcije”, zaslužene činjenicom da je te godine proslavljena stota obljetnica organiziranoga klizanja u Hrvatskoj. A puno stoljeće nije malo – kada je 1891. odžano u Hamburgu prvo Prvenstvo Europe, Zagreb je već punih 15 godina imao organizirani klizački klub!!! Ako dopunimo onu pučku izreku o dobrom glasu, onda možemo reći da su se od te godine 1974. Širili dobri glas i slika daleko većim i gledateljima brojnijim svijetom. Evo što su klizači uspješno organizirali:
1974. Europsko seniorsko prvenstvo – umjetničko klizanje
1979. Europsko seniorsko prvenstvo – umjetničko klizanje
1999. Svjetski juniorski Grand Prix – umjetničko klizanje
2003. Svjetski juniorski Grand Prix – umjetničko klizanje
1998. Svjetsko juniorsko prvenstvo – umjetničko klizanje
2004. Svjetsko seniorsko prvenstvo- sinhronizirano klizanje /Zagrebačke pahuljice/
2005. Svjetski juniorski Grand Prix – umjetničko klizanje
2007. Svjetski juniorski Grand Prix – umjetničko klizanje
2008. Europsko seniorsko prvenstvo – umjetničko klizanje
I svako godišnje Međunarodno seniorsko prvenstvo Zagreba Zlatna pirueta (od 1967.) i još mnogo natjecanja za najmlađe, što se svjetskim mjerilima ovog uzornoga organizirano sporta ocjenjuje vrlo visokom ocjenom!
Na maksimirskom jezeru
Jasno, do takvog ugleda našega klizačkog spor ta nije se moglo doći preko noći; niti je to klizačima poklonjeno. U to je ugrađeno mnogo svjesnoga truda generacija. Ne može se datumom označiti prapočetak klizanja u Zagrebu. Jedno je sasvim sigurno: da se i ovdje, kao na drugim stranama svijeta, klizalo od pamtivjeka, čim je studen vodu pretvorila u led. Najstariji sačuvani zapisi su bilješke u privatnim dnevnicima i pismima pa se smatra da se 1853. redovito klizalo na zamrznutome maksimirskom jezeru. Uvjet no bi se ta ledena površina jezera mogla nazvati ‘prvim klizalištem’, prvim druženjem Zagrepčana na klizaljkama. Pri tome se ne smije smetnuti s uma da su to bile otvorene ledene površine, sve je ovisilo o zimskoj temperaturi. Klizači su zime spominjali kao dobre i loše, ocjenjujući ih prema danima “ka da je led radio”. Ostalo je zapisano da je sezona 1874./1875. bila izvrsna: s 49 ledenih dana. Na vrhu te tabele rekordna je sezona 1890./1891. kada su klizači došli na svoje – bila su 73 ledena dana! A bilo je blagih zima; kada se vrlo malo klizalo i za kojih je klizanje na jezerima i rječnim rukavcima bilo i te kako pogibeljno. Nije bilo niti jednostavno doći (zapravo dopješačiti) iz zapadnoga dijela grada u Maksimir.
Istina je da su i zamrznute bare i rukavci rijeke Save bili klizališta, da je svaki slobodni ravni teren bivao zalivan i pretvaran u ledenu plohu na kojoj su se zabavljali i mladi i odrasli. O tim ‘klizalištima’ ima više sačuvanih svjedočanstava. Tadašnjim klizačkim zanesenjacima ništa nije bilo teško. Pješačili su s klizaljkama preko ramena do zamrznutoga maksimirskog jezera, a tada bi često prije klizanja čistili noću napadali snijeg. U takvim su uvjetima priređivali i natjecanja. Zapisano je da su na takvom ledu izvodili spontano različite likove, da su se natjecali u preskakanju na led izvučenih čamaca. Čak se zna da su se natjecali gađanjem drvenih čunjeva. (To bismo mogli nazvati “Maksimirskom inačicom kuglanja na ledu” o kojoj su pričali oni koji su u Austriji, Češkoj ili Mađarskoj to i isprobali.) No, sve to nije bilo ono o čemu su pričali oni koji su studirali ili radili, ili putovanjem se osvjedočili, da pravoga užitka klizanja nema bez pravog, iole uređenog klizališta. Jedan od prvih mecena klizanja bio je poduzetni zagrebački veletrgovac Ladislav Beluš (1835. – 1890.) sportaš i sportski zanesenjak. On je, piše Ante Škrtić-Ema (inače prvak Hrvatske 1942., međunarodni klizački sudac i sportski novinar): “. Ladislav Beluš je u vlastitoj režiji između 1870. i 1872. otvarao klizališta najprije u jednom dvorištu na Jezuitskom trgu, a zatim na dalekoj periferiji grada na tratini (današnja Cvjetna cesta). Bila su to klizališta za uski krug građana…”
Sklizački klub
Ideja o izgradnji modernijega i komfornijeg klizališta javljala se sve češće. Ivica Horvatić (časopis Povijest sporta, br.103, god. 25, na str. 22.) ilustrira ovim riječima atmosferu u gradu: “… Što je u Zagrebu značilo klizanje govori nam tekst objavljen 2. siječnja 1874. u Narodnim novinama – Da čovjek u Zagrebu bude fashionabel (otmjen op. p.) ište se danas da se na ledu umije vješto kretati…” Obzor i Narodne novine nekoliko su puta u jesen 1874. pisale o potrebi osnutka klizačkoga kluba. Stvarala se jezgra istomišljenika, razgovaralo se, predlagala lokacija.
U knjizi “Sportska arhitektura u Zagrebu”, autorica dr. sc. arh. Adriana Štulhofer na str. 18. navodi zanimljiv podatak: “… Problem smještaja klizališta je otvoren i aktualne su dvije lokacije: jedna pored potoka Medveščaka i druga na Savskoj cesti. Mjesto za klizalište uz potok Medveščak ponudio je župnik Crkve sv. Ivana u Novoj Vesi, Ignac Švec. (1829.–1892.). Potok Medveščak je tada bio otkriven (danas je nad njim ulica Ribnjak) i u vrijeme obilnih kiša voda se razlijevala izvan korita potoka, što je zimi činilo prilično veliku ledenu površinu po današnjem perivoju Ribnjaku….” Negdje početkom godine 1874. vratio se iz Graca s diplomom arhitekte Milan Lenuci (1849. – 1924.) i zaposlio u Gradskome poglavarstvu grada Zagreba. Mladi se inženjer od mah priključio onima koji su pripremali budućnost klizanja.
Arh. Milan Lenuci je rješavao tehničke probleme, Ladislav Beluš novčane, sve uz podršku i pomoć uglednih i školovanih građana. Nakon ocjene svih uvjeta, nije prihaćena ponuda župnika Ignaca Šveca ocjenjujući da će klizalište pored Savske ceste biti bliže središtu grada, a i slobodna ploha je bila veća. Nisu gubili vrijeme. Djelovalo se sistematski, a i tisak je bio djelotvorna podrška! Građani su saznavali po bude i ciljeve, smisao gradnje klizališta u Zagrebu: “… Takovo poduzeće dolikovalo bi glavnom gradu zemlje, jer u zimi služi za ugodnu zabavu, a k tome kriepi zdravlje, želimo da se i zbilja izvede.”, moglo se pročitati u Obzoru 28. listopada 1874. Činjenica da se u tisku naglašava i zdravstveni učinak klizanja svjedoči da su i liječnici sudjelovali djelom i rječju kao autoriteti i prosvjetitelji. U Viencu broj 1. godine 1872., objavljena je “Zdravoslovna raspravica o klizanju na ledu”. Članak je bio napisao dr. Ivan Dežman (1841. – 1873.) Bio je liječnik, književnik, leksikograf. Obnašao je dužnosti gradskoga fizika, saborskoga zastupnika koji se zauzimao za otvara nje Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Ukratko, bio je ličnost čija je izrečena i napisa na riječ imala utjecaja u najširoj javnosti. I u toj “Zdravoslovnoj raspravici”, između os taloga, piše: “…Klizanje jeste aktivno kretanje čovječjeg tijela… Kretanje i vježbanje mišića jesu najnaravnija i naj – bolja sredstva da sačuvamo zdravlje, jer unapređujemo tim kolanje krvi… Po klizanju budeš okretan i spretan i sve ti se tielo priuči na liepo držanje i ugodno previjanje…” I, jasno, ne zaboravlja na prihvatliv, ali uvjerljiv način upozoriti na čuvanje od prehlade, o odjevanju, hrani; sve što se uz klizanje moralo naučiti, a što bismo mi danas mirne duše kao liječnički savjet mogli potpisati.
U tako stvorenom pozitivnom ozračju, u Zagrebu osnovan je 15. studenog 1874. Sklizački klub. Za prvoga predsjednika izabran je Ladislav Beluš. Taj je datum prihvaćen kao dan početka organiziranoga klizanja u Hrvatskoj. Nakon toga upravni odbor Sklizačkog kluba objavljuje u zagrebačkom dnevnog tisku (Obzor, Narodne novine, Agramer Zeitung) poziv građanima da se žurno učlane i prijave svoj interes za klizanje kako bi se realno mogla planirati veličina klizališta i sve ostalo štojedno prikladno klizalište u gradu Zagrebu treba imati. Ubrzo se počelo graditi te je 24. prosinca 1874., na Badnju večer, svečano otvorena sezona na novom prvom gradskom klizalištu izgrađenom na prostoru južno od zgrade Hrvatskoga Sokola sagrađene 1883. (na današnjem Mažuranićevom trgu). Da bi svečanost otvaranja sezone na novom klizalištu uspjela, bogovi skloni klizalištu pobrinuli su se za studen, a zagrebački vatrogasci su prethodne noći prepumpavali vodu iz obližnjega potoka Tuškanac. Klizalište je te Badnje večeri 1874. bilo prepuno, vojna limena glazba je svirala, a 360 petrolejskih svjetiljki osvjetljavalo je klizalište. (Petrolejke su zamijenjene električnim žaruljama 22 godine kasnije, 21. siječnja 1896.)
Umjetni led na Šalati
Sljedećega dana, na sam Božić 1874., klizalište je posjetio hratski ban Ivan Mažuranić s pratnjom; što su zabilježile sve novine. Sudeći po nekim napisima, ban je i kasnije posjećivao klizačke priredbe. Klizalište je ubrzo postalo omiljeno društveno zabavište i sastajalište, poklonika klizanja je bilo sve više, zabave na ledu sve češće. Kronike bilježe da je 14. veljače 1875. jedne nedjelje čak 1000 klizača bilo na klizalištu, a među njima je bio i sam ban Mažuranić. Ne koliko sezona rada potvrdilo je opravdanost osnivanja Sklizačkog kluba, ali je postalo očito da se što prije mora organizacijski srediti i ojačati. Klizača je uvijek bilo dosta, ali je bilo nedovoljno članova čijom se članarinom klub dobrim dijelom održavao. To je bio povod da se u dnevnom tisku 16. siječnja 1875. objavi da će se svaki građanin moći klizati za 20 novčića. Već godine 1877. počinju pripreme za osnutak klizačkoga društva, za što su prije svega morali ishoditi službenu potvrdu od vlasti. Naime, Sklizački klub je nije imao! Bilo je nužno osuvremeniti klizalište: rasvjetom, svlačionicama, gledalištem, stalnom službom nad zora. I konačno Obzor može obavijestiti čitatelje da se 17. prosinca 1877. održava osnivačka i prva glavna skupština “Prvog hrvatskog sklizačkog društva” (I.H.S.D.). Prva glavna skuština I.H.S.D-a održana je u prostorijama tadašnjeg “Kasina” (ugao Ilice i Frankopanske ulice). Predsjedavao je dr. Ivan Kosirnik, primarius u Bolnici milosrdne braće. Izabran je za prvoga predsjednika I. Hrvatskog sklizačkog društva i bio mu na čelu sve do 1910. Nije naodmet spomenuti i danas dijelić prvih pravila I.H.S.D-a prihvaćenih na osnivačkoj skupštini; o svrsi i zadatku društva: “…. gajenje i promicanje sklizanja koje se za vieđenjem liepog i udobnog sklizališta uz što jeftinije uvjete postići ima. Nadalje, društvo će nastojati oko promicanja socijalnog života priređujući društvene zabave.”
O tom društvenom radu (zabavnom i dobrotvornom) klizača u Zagrebu toga vremena nalazimo vrijedne podatke u knjizi “Spomenspis, 1877. – 1931.”, što ju je priredio dr. Franjo Bučar. Iz nje saznajemo da su neumorni organizatori priređivali i zabave i natjecanja. Tada se još nije umjetničko klizanje dijelilo od brzoga, poznavalo se samo klizanje kao “užitak na ledu”. U jednom takvom natjecanju klizači su morali klizati tri kruga na klizalištu. Najbrži je dobio dvije boce šampanjca. Najbrža klizačica nakon jednog kruga dobila bi veliki buket cvijeća, druga manji, a oba su bila naručivana iz Trsta. Posebno su se dobro zabavljali gađanjem lonca palicama i to zavezanih očiju. Pobjednik bi dobio živog pijetla. (koji je vjerojatno završio u nekom loncu i složno pojeden, op. p.) Natjecala su se i djeca, a nagrade za njih su bile naranče, čokolade, bomboni…
Novu godinu 1884. klizači su dočekali na ledu, a prema kronikama bilo je oko 5 000 gledatelja svih uzrasta. Česte su bile i zabave pod maskama. Vojna limena glazba je svirala sve tada moderne plesove i koračnice. Rasvjeta je još bila slaba pa su klizači nosili lampione sa svijećom. Javlja se i žestoka opozicija tim “kostimiranim balovima na ledu, a pod maskama”.
Obzor od 19. siječnja 1878. oštro napada odbor za ples jer u svemu oponaša Beč: “…u njegovih ludorijah i raskalašnosti…”, te upozorava roditelje da “…nije svejedno tko će se s njihovom djecom za bavljati na veče maskiran na ledu, kao što to biva u raskalašenom Beču…” A jedan nepotpisani protivnik je napisao: “…Žene ne idu na led radi zdravlja i gimnastike. Neka se uredi jedno klizalište samo za žene pa neće ni jedna ići na led.”
Vrijeme je pokazalo da su svi ti zloguki proroci griješili – klizanje se razvijalo. Broj klizališta se povećavao. Uvjeti na klizalištima su se poboljšavali. Nakon što je 1877. trgovac Konšeg donio iz Ljubljane prve metalne «Halifax» klizaljke, zagrebački su trgovci sportskom opremom odgovorili promtno i počeli te klizaljke uvoziti. Vijesti iz klizačkog svijeta stizale su sve brže i do Zagreba. Znalo se da Chicago ima prvo klizalište s umjetnim ledom na svijetu još od 1866., da ga od 1876. prvi u Europi ima London. Počelo se o tome pomišljati i u Zagrebu. U početku, potiho o tome razgovarati, a između dva rata sve glasnije predlagati i tražiti pomoć. No, usprkos svim naporima pomoć društva, vlasti je izostala, a samo dobre želje i upornost nisu bili dostatni. Novi međaš u razvitku klizanja u Zagrebu je izgradnja prvog umjetnoga leda. Izgrađeno je na Šalati, a vrpcu je 27. studenog 1961. presjekao gradonačelnik Većeslav-Veco Holjevac. Tada je sve krenulo; jer je Zagreb imao veliki uz klizalište s umjetnim ledom neuništivi kapital u svojim klizačkim zanesenjacima! A to neka bude jednom drugom zgodom priča o “Zlatnoj pirueti”, za koju su i za sve lijepe njezine posljedice kasnije ti isti zanesenjaci bili presudni!
