Zahvaljujući sretnoj okolnosti da su novigradske utvrde prije gotovo dva stoljeća ušle u posjed novigradske općine koja ih sačuvala od uništenja, povijesna jezgra Novigrada jedna je od najbolje očuvanih utvrđenih urbanih cjelina u Hrvatskoj
Novigrad je slikovit gradić i luka u dubokoj uvali na južnoj obali Novigradskog mora. Novigradska luka sa svojim poput fjorda uvučenim kanalom svojevrsni je prirodni fenomen. Na sjevernoj obali kanala ispod tvrđave Fortice tijekom stoljeća nastala je povijesna jezgra naselja Novigrad. Reljef šireg područja Novigrada školski je primjer brojnih prirodnih raznolikosti na relativno malom prostoru. Tu su se smjestila dva mora, Novigradsko i Karinsko, a neposredno iznad morske obale uzdiže se veličanstveni masiv Velebita, mitske hrvatske planine. Sjeverozapadno od Novigrada duboki su i strmi kanjoni Male i Velike Paklenice, a južno se prostiru Ravni kotari, ravničarsko područje idealno za uzgoj mediteranskih kultura. Samo nekoliko milja od Novigrada ušće je rijeke Zrmanje, čiji se donji tok probija kroz fascinantan kanjon. Prekrasnu panoramu Novigrada uokviruje gusta borova šuma koja oplemenjuje taj prostor svojom čarobnom tamnozelenom bojom.
Novigrad ima dugu i burnu povijest prepunu događanja o borbi za očuvanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta. Ostaci materijalne kulture iz Novigrada i susjednih lokaliteta potvrđuju da je to područje bilo naseljeno već u mlađe kameno doba. Početkom nove ere područje Liburnije, u čijem je sastavu bila i sjeverna Dalmacija, uklopilo se u Rimsko Carstvo ostajući unutar njegovih granica do propasti 476. godine. Novigrad i druga mjesta u njegovoj okolici prvi se put spominju 1219. godine u povelji ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II.
To je gradić koji je zahvaljujući svojem iznimnom geografskom položaju, posebno moćnoj tvrđavi podno koje je nastao, imao važnu ulogu u prošlosti ovog dijela Hrvatske. On, doduše, ni dosad nije bio nepoznat u znanstvenoj i stručnoj literaturi, ali je sve to bilo nedovoljno da bi se široj javnosti približila uloga Novigrada kao važne povijesne poveznice primorskog i kontinentalnog dijela Hrvatske. Zbog toga je u posljednjih pet godina Općina Novigrad, i njezin načelnik Joso Klapan, uložila izuzetno velik napor da se u suradnji sa znanstvenim institucijama na razini Republike Hrvatske i Grada Zadra bitno promijeni takvo stanje. S tim u vezi, pripremljena su i dva znanstvena skupa o različitim aspektima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Novigrada.
Prvi skup pod nazivom „Novigrad nekad i sad“ održan je potkraj 2015. u suradnji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Sveučilišta u Zadru, Matice hrvatske i Općine Novigrad. Skup je imao interdisciplinarni karakter i okupio je velik broj renomiranih autora: članova Hrvatske akademije, profesora sa Sveučilišta u Zadru, suradnika s pojedinih znanstvenih instituta iz Zagreba, Zadra i Splita te istaknutih istraživača iz kulturnih, prosvjetnih i crkvenih ustanova. Njih 61 pripremili su 43 rada u kojima je posebna pažnja posvećena prikazu prirodnog i geografskog položaja Novigrada, njegovom povijesnom razvoju, stanovništvu i društveno-gospodarskim prilikama, bogatoj kulturnoj baštini, specifičnostima novigradskoga govora, prostornom uređenju te doprinosu Novigrada i njegove bliže okolice Domovinskom ratu. Pritom se nije zaboravilo ni na prikaz sadašnjeg stanja te na mogućnosti razvoja Novigrada i njegove općine. Ubrzo nakon održanog skupa tiskana je reprezentativna znanstvena monografija enciklopedijskog formata na gotovo 700 stranica, kakvu nemaju brojna velika mjesta i gradovi u Hrvatskoj.
Od zatočenih kraljica do Novigradskoga distrikta
Potkraj 14. stoljeća Novigrad je ušao ne samo u hrvatsku, nego i europsku povijest. Naime, odmah nakon smrti ugarsko-hrvatskoga kralja Ludoviga I. Anžuvinca 1382. okrunili su velikaši njegovu stariju kći Mariju za kraljicu. Budući da joj je tada bilo tek 12 godina, vladanje je kao regentkinja preuzela njezina majka Elizabeta Kotromanić, što je izazvalo nezadovoljstvo ne samo među velikašima u Slavoniji, nego i Ugarskoj. Na čelu nezadovoljnika bila je obitelj Horvatā, koji su prilikom posjeta kraljica i njihove pratnje Gorjanu (pokraj Đakova) u srpnju 1386. iz zasjede zarobili obje kraljice i zatočili ih u dobro čuvanu novigradsku tvrđavu. A to ne bi bilo moguće, da Novigrad u to vrijeme nije bio snažno utvrđen i dobro geostrateški pozicioniran na granici srednjovjekovne Dalmacije i Hrvatske. Ondje je polovicom siječnja 1387. kraljica Elizabeta ubijena, dok su pobunjenici kraljici Mariji poštedjeli život. Tad je Žigmund Luksemburški, koji je u međuvremenu postao muž kraljice Marije, poduzeo sve da je što prije oslobodi iz novigradske tvrđave. Početkom lipnja 1387., uz pomoć Mlečana i krčkoga kneza Ivana Frankopana, hrvatski pobunjenici na čelu s banom Ivanom od Paližane bili su prisiljeni osloboditi kraljicu Mariju. U sakristiji novigradske crkve i danas se čuva misni ornat koji je, prema predaji, od svojeg plašta izradila kraljica Elizabeta.
U srpnju 1409. ugarsko-hrvatski kralj Ladislav Napuljski prodao je Mletačkoj Republici za 100.000 dukata gradove Zadar, Novigrad i Vranu te otok Pag, tj. sva područja Dalmacije koja je tada imao u svojim rukama. Tim je činom započela vlast Venecije nad gotovo cijelom Dalmacijom, osim područjem Dubrovačke Republike, koja je trajala do propasti Mletačke Republike 1797. Mlečanima je novigradska utvrda postala važna vojna postaja koju su 1433. dodatno utvrdili sa svih strana. Naselje nastalo na padini ispod utvrde opasuju gradskim bedemima koji su se prostirali od mora do tvrđave. Mlečani su vladali Novigradom neprekidno do pada Republike, osim kratkog intervala od nepunih devet mjeseci, kad je gradić bio pod osmanlijskom vlašću (od 3. srpnja 1646. do 31. ožujka 1647.). Zbog svoje neosvojivosti Novigrad je u raznim europskim izdanjima prikazivan realno, ali povremeno i idealizirano kao legenda svojega vremena.
Mlečani su ubrzo nakon zaposjedanja Zadra proveli novu administrativno-teritorijalnu podjelu šireg zadarskog teritorija nad kojim je potpunu jurisdikciju imao zadarski knez. U sastavu tog teritorija bili su zadarski, novigradski, vranski i ljubački distrikt. Novigradski distrikt sastojao se od područja i pedesetak naselja u bližoj i daljoj okolici Novigrada, koja su u određenim pitanjima pripadala djelokrugu novigradskog providura. Za vrijeme postojanja distrikta Novigrad je bio administrativno središte na najvećem prostoru u svojoj povijesti. U popisu stanovništva 1527. godine Novigrad je imao više od tisuću stanovnika, dok je danas ta brojka otprilike prepolovljena.
Pravni zbornik, Nagodba prijateljstva, važnost trgovine
Među izvorima običajnog prava iz hrvatske pravne prošlosti u stručnoj se literaturi najčešće spominju Vinodolski zakon, Poljički statut i Vranski zakonik, dok je od njih manje poznat Novigradski pravni zbornik. Međutim, prema mišljenju povjesničara koji su se bavili srednjovjekovnim pravom, u tom su zborniku trebale biti zapisane sve pojedinosti tog prava, budući da je on bio namijenjen mletačkim vlastima kojima je hrvatsko običajno pravo bilo u svemu tuđe i nepoznato. Upravo zbog toga Novigradski pravni zbornik, za razliku od Vinodolskog zakona i Poljičkog statuta, koji sadrže samo osnovna načela običajnog prava, ima posebnu vrijednost i važnost, budući da su u njemu zabilježeni prastari običaji koji sežu u daleku prošlost hrvatske države od njezina postanka u 7. stoljeću do dolaska Osmanlija. U skladu s tim, L. Margetić piše da je u regiji uže Hrvatske taj zbornik najvažniji pravni spomenik, budući da sadrži popis pravnih običaja koji su primjenjivali „od Nina do Knina“. Zbornik je nastao u Novigradu u veljači 1452. na inicijativu osam poimence zabilježenih hrvatskih plemića iz Novigradskog distrikta.
Pod nazivom Novigradska nagodba prijateljstva potkraj listopada 1776. u Novigradu je izdana nagodba o rješavanju problema ispaše na dalmatinsko-ličkom graničnom pojasu koji je postao aktualan od vremena kad je Velebit postao državna međa između Mletačke Republike i Austrije, tj. na razmeđi 17. i 18. stoljeća. Prije potpisivanja spomenute nagodbe u Novigradu su se sastala visoka izaslanstva Mletačke Republike na čelu s Giacomom Gradenigom, generalnim providurom Dalmacije i Boke kotorske, dok je austrijsko izaslanstvo predvodio knez Frane d’Aspremont, carski zapovjednik Like. Osnovna svrha nagodbe bila je utvrđivanje režima ispaše na obje strane Velebita, čemu je trebala pridonijeti i topografska karta pograničnog teritorija. Kartu je 1773. izradio ing. Frane Zavoreo koji je kasnije, u doba tzv. prve austrijske vladavine (1797.-1805.), izradio i prvi projekt za cjelokupnu prometnu mrežu Dalmacije.
Kao važna utvrda i upravno središte Novigrad je još od 15. stoljeća bio poznato mjesto oko kojeg se odvijao promet različitih roba. Za vrijeme mletačke uprave Dalmacijom preko njega su se izvozili žito, živa stoka te ogrjevno drvo u Mletke. Tijekom 16. stoljeća obavljala se preko Obrovca, koji je tada bio pod osmanlijskom vlašću, intenzivna razmjena dobara u oba smjera, ponajviše paškom solju iz skladišta u Novigradu. U Novigrad su dolazile karavane i neposredno iz turskog okruženja. Zbog važnosti Novigrada kao trgovišta sjeverne Dalmacije preko kojeg se odvijala i međunarodna trgovina, u njemu su poktraj 18. stoljeća uspostavljena dva konzularna predstavništva: Papinske države i vicekonzulat Austrije.
Vjerski život, „pomorska Kalifornija“ i gospodarski razvoj
U Novigradu je vjekovima živjelo autohtono, isključivo hrvatsko pučanstvo katoličke vjere. To se, međutim, djelomično promijenilo kad je za vrijeme osmanlijskih osvajanju u novigradsko zaleđe doseljen velik broj stanovnika katoličke i pravoslavne vjere. Župnu crkvu u Novigradu mještani su sagradili 1500. godine. Crkvu su za vrijeme kratkotrajne vladavine Novigradom razorile Osmanlije, a obnovljena je 1670. Nova župna crkva sagrađena je 1890. od bijelog kamena i danas je u funkciji, a u njoj se čuvaju tri vrlo vrijedna gotička procesijska križa i zavjetni kip Gospe od Sedam Žalosti. Osim župne crkve, u mjestu je predromanička samostanska crkva sv. Katarine, sagrađena 1393. Na ulazu u novigradsku luku nalazi se još jedna crkvica posvećena sv. Nikoli, zaštitniku pomoraca, koju su sagradili mještani 1800.
Malo je poznato da je Juraj Baraković, zadarski pjesnik iz druge polovice 16. i prvih desetljeća 17. stoljeća, pisac Vile Slovinke i Jarule, bio svećenik, da je stekao zvanje kanonika i bio odličan propovjednik te župnik u Novigradu u kojem je, prema nekim navodima, živio dvadesetak godina.
Najviši crkveni velikodostojnik rođen u Novigradu bio je kardinal Pietro Antonio Zorzi. Zorzi potječe iz stare mletačke plemićke obitelji, a rođen je 20. studenoga 1745. u Novigradu, gdje mu je otac bio providur Mletačke Republike.
Ribarstvo je u prošlosti bilo jedno od glavnih zanimanja žitelja Novigrada, zahvaljujući činjenici što je Novigradsko i Karinsko more obilovalo ribom i školjkama. Zbog toga i ne čudi da su to područje u drugoj polovini 19. stoljeća nazivali „pomorskom Kalifornijom“. Najdužu tradiciju ima tunolov koji se obavljao od pamtivijeka.
Vađenje kamenica (oštriga) u pisanim se izvorima spominje na početku 17. stoljeća. Novigradske kamenice bile su, po ocjeni stručnjaka, među najvećima, najboljima i najukusnijima u čitavoj pokrajini. Potkraj 19. stoljeća počele su propadati zbog prevelikog i nekontroliranog izlova, ali i drugih razloga. Danas su kamenice rijetkost u Novigradskom i Karinskom moru, ali je taj bazen prebogat dagnjama.
Poljodjelstvo Novigrada i okolnih naselja Pridrage i Paljuva stoljećima je bilo vezano uz vinovu lozu koja je od davnina najtraženija poljoprivredna kultura. Težak udarac cjelokupnom dalmatinskom vinogradarstvu početkom 20. stoljeća zadala je filoksera, što je ubrzo dovelo do učestalog odlaska stanovništva i s novigradskog područja uglavnom u prekomorske zemlje. Danas se sve više stanovništva bavi maslinarstvom.
Općina Novigrad osnovana je 1811. i jedna je od najstarijih u Dalmaciji. Djelovala je do 1962., kad se ukidaju tzv. male općine, a njezino područje pripojilo se Općini Zadar. Godine 1993. uz veliki angažman dotadašnje Mjesne zajednice i istaknutih pojedinaca iz Novigrada osniva se današnja Općina Novigrad, u čijem su sastavu naselja Novigrad, Pridraga i Paljuv.
Tijekom prve austrijske uprave već 1797. u Zadru je uspostavljen Viši poštanski ured, a odmah zatim poštanski uredi u Ninu, Novigradu i Biogradu. Od 1827. u Novigradu je postojala privatna škola, a već 1830. osnovana je i javna pučka škola, prva takva škola izvan Zadra. Najviše stanovnika (1178) Novigrad je imao 1921., da bi se u drugoj polovini 20. stoljeća broj postupno smanjivao.
Najveći gospodarski i kulturni procvat u Novigradu ostvaren je za vrijeme načelnikovanja Grgura Oštrića (1889.-1914.) koji je na toj funkciji bio punih 25 godina. Za to vrijeme uređeni su putovi, brane, obala i jaruga Foša, pošumljena je novigradska uvala i Draga, sagrađen javni vodovod, uređen Narodni park, osnovano Čitalačko društo i otvorena Hrvatska čitaonica 1898.
Zbog svojega prometnog položaja Novigrad je već potkraj 19. stoljeća parobrodskom linijom povezan s Rijekom, a nedugo zatim uvedena je i brodska pruga između Zadra i Obrovca. Poslije Drugog svjetskog rata postupno se obnavljaju brodske veze između Zadra i Novigrada te Rijeke i Novigrada (kasnije i do Obrovca), koje su imale veliku važnost za prijevoz putnika i poljoprivrednih proizvoda iz novigradskog zaleđa.
Godine 1920. osnovano je Društvo za unapređenje Novigrada i okolice, koje je 1938. izgradilo i uredilo javno kupalište, što je označilo početak turizma na ovom području. Međutim, turistički promet u Novigradu znatnije je povećan tek pedesetih godina prošlog stoljeća, kad su otvorena dva mala hotela i nekoliko radničkih odmarališta.
Početkom veljače 1968. otvorena je nova moderna zgrada zdravstvene stanice, a 1974. i nova osnovna škola s nekoliko učionica i kabineta, a u pojedinim ju je godinama pohađalo do 185 učenika.
Nedovoljno je poznata uloga Novigrada i njegovog područja u dijelu Prvog svjetskog rata. Naime, u nastojanju da se sačuva dosta velika austrougarska trgovačka i putnička flota, osobito nakon ulaska Italije u rat 1915., odlučeno je da se brodovi sklone u zaštićene luke Trst, Rijeku i Bakar, zatim na Novigradsko i Karinsko more te Prokljansko jezero. Tako je u akvatoriju Novigradskog i Karinskog mora od listopada 1915. do veljače 1917. bilo 38 trgovačkih i putničkih brodova. Najviše ih je bilo privezano u Novigradskoj luci, a manje u Posedarju, uvali Dumičina i Karinskom moru.
Znanstveni skup u povodu 800 godina od obnove rimske kule
Nepunih pet godina nakon prvog znanstvenog skupa o povijesti Novigrada, održanog 2015., održan je 31. srpnja 2020. i drugi skup s međunarodnim sudjelovanjem pod nazivom „Osamsto godina od obnove rimske kule i prvog spomena imena Novigrad u pisanim izvorima“. Gotovo tri godine trajale su pripreme za njegovu organizaciju, koje je provodio odbor na čelu s prof. dr. sc. Antom Uglešićem, pročelnikom Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru. U odbor su uključeni članovi Hrvatske akademije, profesori sa zadarskog sveučilišta te predstavnici Matice hrvatske i Općine Novigrad, a organizatori su bili Sveučilište u Zadru i Općina Novigrad.
S obzirom na 800. obljetnicu obnove rimske kule, istraživanja koja se odnose na detaljni povijesni pregled novigradske tvrđave ostavljena su za ovogodišnji skup, a Ante Uglešič je istaknuo da je Općina Novigrad jedna od rijetkih koja je proteklih godina uložila značajan novac u poticanje znanstvenih istraživanja i trebala bi biti primjer drugim općinama na zadarskom području kako se treba brinuti o svojoj prošlosti. Na skupu je predstavljeno 11 izlaganja koja se odnose na povijest novigradske tvrđave (Fortice) s različitih aspekata.
Može se potvrditi da se iznad današnjeg Novigrada već u liburnsko doba nalazila gradina podno koje je tijekom rimske uprave sagrađen mali castrum. Utvrda je restaurirana 1220. i latinskim je imenom nazvana Castrum Novum, a Hrvati su je nazvali Novigrad. Oko 1282. iz temelja ju je pregradio knez Grgur Kurjaković iz obitelji krbavskih knezova koji su u to vrijeme bili gospodari Novigrada. Tvrđava je tada imala četvrtast oblik, a kasnije su je Mlečani nekoliko puta dodatno povećali i utvrdili te sveli na današnji oblik galije. Tvrđava sa svim dijelovima i građevinama u njoj prikazana je na crtežu iz 1708., koji se čuva u Ratnom arhivu u Beču.
Fortica je postala trajni simbol Novigrada i njegovih stanovnika kojima je tijekom dugih stoljeća pružala zaštitu i sigurnost. U razdoblju mletačke vladavine Dalmacijom u novigradskoj je tvrđavi bilo sjedište mletačkog providura i stalne vojne posade.
Prema mišljenju dr. sc. Krešimira Regana, jednog od sudionika znanstvenog skupa, zahvaljujući sretnoj okolnosti da su novigradske utvrde prije gotovo dva stoljeća ušle u posjed novigradske općine koja ih je sačuvala od uništenja, povijesna jezgra Novigrada jedna je od najbolje očuvanih srednjovjekovnih i novovjekovnih utvrđenih urbanih cjelina u Hrvatskoj.
Ne ulazeći podrobnije u ostale priloge koji su predstavljeni na skupu, kao što su: „Izvori i historografija o zatočenju kraljicā“, „Novigradski posjedi u srednjem vijeku“, „Novigrad na starim planovima i vedutama“, „Glazirana keramika iz utvrde Fortica“, Zbirka povijesnog oružja obitelji Vlatković iz Novigrada“, „Bacačke i topovske kugle nađene u Novigradu“, „O toponimu Novigrad“, „Novigradska kula u romanu A. Šenoe Kletva“, spomenut ću još dva rada i to: „Problem kontinuiteta između prapovijesti i srednjega vijeka na primjeru Novigrada i njegova prostora“, autora akademika Ž. Tomičića i suradnika I. Anzulović i L. Lučića, te „Prostorna povijest ranonovovjekovnog pograničnog područja: Studija slučaja Novigrad u Mletačkoj Dalmaciji (16.-18. st.)“, autorice Karen-edis Barzman, profesorice na Binghamton University u SAD-u.
U prvom od spomenutih radova zaključuje se da baština hrvatskog ranog srednjovjekovlja, otkrivena ponajviše u okolici Novigrada, a sačuvana i u njegovoj lokalnoj muzejskoj zbirci, potvrđuje da je taj prostor trajno naseljen i pretvoren u jedinstveni kulturni krajobraz koji će kontinuirano biti korišten do razvijenog kasnog i novog vijeka te do naših dana u kojima osvješćuje osam stoljeća svoje slavne prošlosti.
U uvodu drugog rada prof. Barzman citira dio izvješća o značenju Novigrada, koje je u svibnju 1620. u Veneciju poslao providur Alvise Zorzi: „Od svih strateških područja Dalmatinske pokrajine [koji pripadaju] Vašem blaženstvu, nama je najpoželjniji (…) i pažnje najvredniji Novigrad. (…) Izoliran [u zaleđu] i gotovo posve okružen Turcima, (…) jedina je prepreka njihovim neprijateljskim spletkama [usmjerenim na osvajanje našeg teritorija] (…)“. U nastavku rada autorica ocjenjuje da se Novigrad nalazi u unutrašnjosti, u blizini „nevjerničkog“ teritorija, a u isto je vrijeme spojen s Jadranom, stekao je status lučkog i kontinentalnog uporišta, zbog čega je bio ranjiv i s kopna i s mora. Stoga zaključuje da s obzirom na to da postoji opsežna arhivska građa o Novigradu, idealan je za studiju slučaja prostorne povijesti pograničnoga grada, što nadilazi lokalnu povijest i postaje model za mnoga druga jadranska i sredozemna pograničja.
Zadnjih nekoliko godina, uza skromnu pomoć Ministarstva kulture Republike Hrvatske, započelo je obnavljanje novigradske tvrđave. Međutim, kad bi se radovi nastavili dosadašnjim tempom, trebala bi desetljeća da se barem djelomično završi započeti posao. Zbog toga je na kraju skupa zaključeno da bi s obzirom na povijesno značenje novigradske tvrđave, projekt njezine obnove trebao postati jedan od strateških projekata Zadarske županije te uvršten na popis strateških nacionalnih projekata.
Zaštita novigradskoga govora
Novigrad je u jezičnom smislu svojevrsna oaza na tom području jer se tamošnji govor temelji na prvobitnom čakavskom idiomu koji je danas vrlo snažno prožet novoštokavskim okružjem. Arhaične crte posebno su izražene u njegovoj akcentuaciji, što dovodi do zaključka da je novigradski govor još i danas očuvao izvornu fizionomiju prvobitnih stanovnika sjeverne Dalmacije iz vremena prije osmanlijskog prodora u to područje. Budući da je novigradski govor izvanredno važan hrvatski idiom, predloženo je pokretanje postupka njegove zaštite.
